Lica:
− NARATOR
− IVICA
− MARICA
− OTAC
− MAĆEHA
− VILENJAK
− VJEŠTICA
Vrijeme i mjesto radnje:
Nekada davno u dalekoj i gustoj
šumi.
Dvorište stare, trošne, male i siromašne kuće sa polomljenom drvenom
ogradom i štrikom na kojem se suši veš pun zakrpa.
Otac sjedi na panju i nešto nožem delje, dok maćeha u velikom koritu
pere veš trljajući ga o veliku uramljenu limenu rebrastu ploču.
Nekoliko trenutaka nakon što Narator počne govoriti, Ivica i Marica
dotrče blizu kuće, a onda se pritaje želeći da ih iznenade igrajući se.
1. Pojava
NARATOR, OTAC i MAĆEHA,
potom IVICA i MARICA
NARATOR: Dobar vam dan draga
djeco, draga moja publiko. Pred vama će se danas odigrati najčudnija bajka koju su nam ispričali davno, davno,
braća Grim. S obzirom na to da su oni rođeni prije više od 200 godina, onda
možemo reći da je i ova priča otprilike
toliko stara. Naravno, treba odbiti vrijeme od rođenja pa dok su dorasli do škole, dok su naučili čitati i pisati, i dok
su sve to ispričali. Da li se stvarno dogodilo ili
je plod njihove bujne mašte ne bih vam
mogao tačno reći. U krajnjem slučaju to nije
ni važno, zar ne?
Elem, nekada
davno, pored velike šume, stanovao je siromašni drvosječa sa svojom ženom i svoje dvoje djece. Njegova žena je bila
maćeha njegovoj djeci, tačnije nije im bila prava majka, mislim nije ih ona rodila, jer njihova prava majka se davno
razboljela od neke teške neizlječive bolesti pa je umrla.
Onda se otac morao oženiti drugom ženom. Dječak se zvao
Ivica, a djevojčica Marica. Živjehu veoma bijedno, a kad u zemlji nastade velika skupoća, drvosječa ne
mogaše više nabaviti ni svakodnevnog
hljeba. A šta je dalje bilo pogledajte...
OTAC: Šta će od nas biti? Kako ćemo
svoju jadnu djecu prehraniti. Više nemamo ništa? Niko više neće da kupi drva od nas. Umrijećemo od gladi.
MAĆEHA: Znaš šta, čovječe! Sutra
ćemo djecu odvesti u šumu, gdje je najgušća. Tamo ćemo im naložiti vatru, svakome dati po komad hljeba, a mi
ćemo na svoj posao i njih ostaviti same.
Djeca neće znati da nađu put kući i tako ćemo ih se osloboditi.
OTAC: Osloboditi?! Svoje
rođene djece da se oslobodim?! Ne, ženo, to ne mogu! Kako da to podnesem: svoju djecu ostaviti samu u
šumi?! Mogu doći divlje zvijeri i rastrgati ih.
Lako je tebi govoriti, ti ih nisi rodila. Ti si im maćeha, ali ja sam njihov
otac. Oni su moja krv. Ti si potpuno
poludjela.
MAĆEHA: Baš si lud. To nema veze
sa tim. I meni ih je žao ali ako tako ne uradimo,
onda je bolje da nas svo četvoro
propadne, da pomremo od gladi. Treba samo da još napraviš daske za kovčege.
OTAC: Za kovčege?! Čije kovčege?!
MAĆEHA: Za
naše. Iskopačeš veliku rupu u zemlji, u nju ćeš staviti četiri kovčega jedan do
drugoga, onda ćemo lijepo sići i leći u te kovčege. Svako u svoj i tu ćemo
lijepo sačekati smrt. Poslije će,
valjda, neko naići da nas zatrpa. Kada toliko voliš tu dječurliju, neka tako i bude.
MARICA (tiho i zabrinuto bratu): O čemu oni to, bato, pričaju?
IVICA: Ma ne brini se.
MARICA: Ona hoće da nas ubije?
IVICA: Ma, neće. šuti da
slušamo dalje... Ne brini se, ne dam ja tebe nikome.
OTAC: Ma ne mogu ja to, ženo?
Šta će biti sa mojom jadnom dječicom? Velim ti, zvijeri će ih pronaći,
rastrgnuti i pojesti.
MAĆEHA: Ma
neće, ne boj se. Tako ćemo ih spasiti sigurne smrti.
OTAC: Kako?
MAĆEHA: Jednostavno
će ih pronaći neki bogati trgovac. Svaki dan tuda kroz šumu prolaze bogati trgovci. E, jedan od njih će
ih pronaći, uzeti, dobro nahraniti i odvesti u
svoj bogati dom. Vidjećeš.
OTAC: Kako ću vidjeti kada neću
biti tu?
MAĆEHA: Ma,
vidjećeš kada nam se nakon par godina vrate živi, zdravi i siti. Nemoj da se brineš. Ti samo uradi kako sam ti
rekla.
OTAC: Ma, meni je to
sumnjivo. Ne vjerujem ja da će baš...
MAĆEHA (prekine ga): ... Vjeruj, kada ti kažem. O tome stalno slušam dole
u varoši kada odnesem nešto povrća da
prodam na pijaci. Tu na pijaci možeš sve živo da čuješ i da saznaš. Baš je nedavno pričao jedan mladi gospodin,
lijepo odjeven. Da si ga samo vidio: na
njemu sve od plave svile, lijep, stasit a brci mu mrki k’o čumur. Kada priča iz očiju mu sijeva neka iskra ponosa
a kada se nasmije, bijeli se zubi sijaju
kao...
OTAC: I šta je pričao taj mladi
gospodin?
MAĆEHA (trgne se): Pričao je kako su, kada je on bio mali, njega njegovi
roditelji morali odvesti u šumu
i ostaviti, baš kako ćemo i mi našu djecu da odvedemo i ostavimo. U strahu je stajao sam plašeći se noći
koja se približavala...
OTAC: Bojao se da će naići
zvijeri i rastrgati ga?
MAĆEHA: Da...
Ma ne, znao je on da nema zvijeri. Otkuda zvijeri u šumi?
OTAC: Pa gdje će biti ako ne u
šumi?!
MAĆEHA: Ma,
ovo je mala šuma da bi u njoj bilo zvijeri.
OTAC: Šta lupaš, glupa ženo? Koliko
sam puta vidio vuka, medvjeda, divlju svinju...
MAĆEHA:
Dobro, to je bilo onda, ali sada ih nema.
OTAC: Kako znaš da ih nema?
MAĆEHA: Kada
si zadnji put vidio vuka?
OTAC: Davno, ali...
MAĆEHA: Eto,
vidiš da ih nema... (otac zausti nešto da
progovori, ali mu ona ne dozvoli)...
Ma šuti sad i slušaj dalje...
OTAC: Slušam.
MAĆEHA: I
pred sami mrak, kada je već taj mladić izgubio svaku nadu da će se pojaviti njegov spasilac, začuo je bat konjskih
kopita i škripu točkova od kočije, a malo zatim
i resko njištanje konja koji su vukli tu kočiju...
OTAC: Bogami, ženo, ti bi mogla
biti neki pisac, kad tako lijepo...
MAĆEHA (ne
slušajući ga zanesena u svoju priču): A onda se na putu iza okuke, kraj stare
debele bukve, pojaviše prvo konji, potom kočija bogato ukrašena sa kočijašem lijepo odjevenim, koji je sjedio visoko
iznad konja, tako da mu zamalo jedna grana od
te stare, debele bukve nije skinula cilindar s glave.
OTAC: A, znam, to su oni veliki
šeširi što ih gospoda na balovima nose.
MAĆEHA (i dalje u
istom zanosu): Kada su prišli
sasvim, zaustaviše se i iz kočije se pojaviše
dvije glave, malo starije, ali još uvijek lijepe. Muška glava progovori... (govori
dubljim glasom)... Gle, draga, kako lijep siromašni dječarac!... A ženska malo starija, ali još uvijek lijepa
glava se malo nasmiješi i veli... (visokim,
operskim glasom)... Vidim,
vidim, dragi... Oooo, kako je lijep ovaj siromašni dječak kojeg su roditelji ostavili u dubokoj šumi... (svojim glasom, malo tiše)... baš kako
ćemo i mi našu djecu da odvedemo i
ostavimo... (otac htjede da progovori,
ali ga ona pokretom ruke zaustavi, pa nastavi
dubokim glasom)... Ostavili su ga,
draga, jer više nisu imali čime da ga hrane i da bi naišao neki bogati
trgovac i uzeo ga sebi... (visokim,
operskim glasom)... Pa evo, dragi, naišli smo. Nisi li ti taj bogati
trgovac?.. (dubokim glasom,
ponosno)... Oooo, da draga, ja sam taj jako, jako, jako bogati trgovac...
(svojim glasom)... I tako su ga
uzeli, odveli u prelijepo vilu, lijepo obukli, mazili, hranili, pazili i
školovali. Sada je on, taj mladi lijepi gospodin sa očima...
OTAC: Dobro ženo, poslušaću te,
ali još uvijek mislim da to nije dobro… (ustane)…
Hajde
da pripremimo sve pa da liježemo na spavanje. Sutra nam valja poraniti u šumu.
MAĆEHA:
Idemo, sve će biti u redu. (odu u kuću)
MARICA (uđu u dvorište): Jao, Ivice, propadosmo.
IVICA: Ćuti, Marice. Ne budi tužna, ja
ću nam pomoći.
MARICA: Kako? Pa i ti si još mali
kao i ja. Nema nam spasa.
IVICA: Ima, Marice, ima. Znaš
šta sam smislio?
MARICA: Šta?
IVICA: Kada oni zaspu, ustaću, obuči svoj kaput,
otvoriću vrata, te se iskrasti iz kuće. Biće
sjajna mjesečina, bijeli šljunak je pred kućom. Vidjela si kako svetluca kao srebrni novčići. Sageću se i napuniti džepove
pljosnatim kamenčićima, koliko god stane
u njih.
MARICA: Šta će ti kamenčići?
IVICA: Kada krenemo od kuće, pa kada
uđemo u šumu, ja ću ih lagano bacati putem, jedan
po jedan, pa ćemo tako lako naći put za nazad, kada nas ostave. Ne brini se, sestrice, spavaj mirno, bićemo bezbjedni.
MARICA: Ja se ipak bojim. Naša
maćeha je zla žena. Tatu nam je skroz omađijala da on i ne zna šta radi. A kako je nekada dobar bio.
IVICA: Dok je mama bila živa.
MARICA: Da, dok je mama bila
živa. Kako nam je lijepo bilo. Imali smo sve, radovali se i igrali po cijeli dan.
IVICA: Za Novu godinu i Božić
smo dobijali poklone.
MARICA: I za rođendane. Mama bi
napravila veliku tortu i svi smo se radovali.
IVICA: I pjevali.
MARICA: Da i pjevali... (tužno)... Otkako je mama umrla nema više
ni torte, ni poklona ni pjesme...
IVICA: Sjećaš li se kada smo
dobili prve sanke? Tata nam ih je napravio od starog
bureta? Jurili smo niz Osoje kao
strijela.
MARICA (kroz smijeh): Pa kada smo uletili u one trnjine dolje, sve su nas izbocale?!
IVICA: A tebi ostala kapa
duboko u grmu.
MARICA (ponosno): I tada se moj dobri veliki brat Ivica žrtvovao i dohvatio
mi je. Sav si bio u ranicama od
trnja.
IVICA: Morao sam, tata bi se
jako naljutio da si izbila kapu… Idemo, sestrice
na spavanje. Čula si maćehu,
ujutro ćemo rano ustati i ići u šumu… /odu
u kuću/
/Uđu u kuću a pozornicu prekrije plava svjetlost i nakon nekoliko
trenutaka ugasi se svjetlo u kući. Zavjesa se lagano spušta uz muzički
intermeco.
(Nakon nekoliko minuta se čuje iza zavjese maćehin glas)
MAĆEHA (iza zavjese): Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva.
MARICA (iza zavjese): Još saaaamoooo malooo, mooooliiim teee.
MAĆEHA (iza zavjese): Ni minute više!... Dižite se!!!
Ispred zavjese. Svega par minuta zavjesu osvjetljava plava svjetlost u
muzičkom intermecu a onda, lagano kao da sviće svjetlost postaje bezbojna i
muzika sasvim utihne.
2. Pojava
NARATOR, potom OTAC, MAĆEHA, IVICA i MARICA
NARATOR (istupi lijevo): Sutradan, još prije nego što je sunce izašlo, maćeha probudi
djecu. Rekla im je kako moraju svi zajedno
ići po drva, jer nije bezbjedno da ih ostavi
same u kući, pošto moraju cijeli dan da rade i da nasijeku i nakupe puno, puno drva, koja
će prodati i tako zaraditi za brašno, od kojeg će im ona napraviti hljeb, pitu i puno,
puno raznih kolača. Naravno, ona nije znala da djeca već znaju za njene zle namjere da ih ostaviti u dubokoj šumi,
ali i da su se oni i na to pripremili, tako što je Ivica napunio džepove svjetlucavim kamenčićima.
Dugo su išli kroz šumu i Ivici se učinilo da se vrte u
krug, ali nije bilo tako. Ivica stane i
obazre se na kuću. Sve je tako, povremeno zastajkivao i gledao, a u stvari je neprimijetno ispuštao jedan po jedan
kamenčić kako bi obilježio put kojim prolaze da
se istim mognu vratiti.
/Narator se povuče, a s desna ulaze njih
četvero. Idu lagano, a Ivica se osvrće i neprimijetno baca kamenčiće./
OTAC: Šta ti to gledaš,
i zaostaješ, Ivice? Pazi da ne zaboraviš svoje noge!
IVICA: Ah, oče gledam za
svojom bijelom mačkicom. Eno je na krovu, maše mi za zbogom.
MAĆEHA: Ludo! Nije ono
mačka, ono je jutarnje sunce, a kuću više ne možeš vidjeti odavde.
Sada je već jako daleko.
OTAC (stade i osvrnu se oko sebe): Ovdje ćemo stati… Nakupite, deco, suvaraka,
naložiću vatru, da vam ne bude
hladno.… (Ivica i Marica odoše naprijed desno da sakupljaju grane, a on će tiho maćehi)… Šta
misliš, jesmo li dovoljno daleko?
MAĆEHA (tiho): Jesmo. Dovoljno smo daleko. Neće se znati vratiti. A,
eno tamo... (pokaže u stranu)... tamo je put kojim svakodnevno prolaze bogati
trgovci.
OTAC (pokušava da vidi put): Gdje je? Ne vidim ga.
MAĆEHA (tiho): Ma, ti si ćorav, ne vidiš dalje od deset metara, a
do tamo ima bar dvadeset.
OTAC: Ma, vidim šumu al’ ne
vidim nikakav put.
MAĆEHA (tiho): Sada im naloži vatru, ja ću im dati po komad hljeba i idemo nazad kući. Stići ćemo prije mraka.
MARICA (tiho bratu): Joj, Ivice, zalutaćemo i nećemo se znati vratiti.
IVICA (tiho): Nećemo, sestrice, ne boj se.
MARICA: Jesi li bacao
kamenčiće?
IVICA: Jesam, naravno, zar nisi
vidjela?
MARICA: Nisam.
IVICA: To je dobro, jer ako
nisi ti vidjela nisu ni oni. Ne boj se ništa. Stići ćemo prije mraka kući, samo da oni odu… (priđu vatri koju je otac u međuvremenu naložio)…
Evo, tata, hoće li biti dovoljno
drva?
OTAC: Hoće, sine, nećemo mi
dugo. Vi tu sjedite i odmorite se, a mi ćemo se brzo vratiti po vas pa ćemo zajedno kući.
MARICA: Dobro, tata.
MAĆEHA (izvadi iz
torbe dva nevelika komada hljeba i dade im): To vam je ručak, i da niste prije pojeli, jer više ništa nećete dobiti.
MARICA: Šta mi da radimo?
MAĆEHA: Lezite ovdje kraj
vatre i spavajte. Mi idemo, da nasječemo drva. Kad završimo, doći ćemo po vas.
NARATOR: Ivica i Marica sjedoše
pored vatre i kad je bilo oko podne, pojedoše hleb. Slušali su kako sjekira udara, misleći da je otac u blizini. Ali,
to nije bila sjekira, već grana koju je
otac privezao za suvo drvo, pa ju je vetar njihao tamo-amo. Nakon što su dugo sjedeli, oči im se od umora same
sklope. Čvrsto zaspaše, a kad se probudiše, bijaše
tamna i crna noć.
MARICA (probudi se u strahu gledajući u tamu oko sebe): Ivice, probudi se, Ivice...
(kroz plač)... Iviiiceeee!
IVICA (trgne se preplašeno iz sna): Šta?... Ko?... (smireno)... Ah, to si ti, Marice. Zar smo cijeli dan prespavali?
MARICA: Jesmo. Mrak je. Kako
ćemo izaći iz šume?
IVICA: Sačekaj još malo, čim izađe mjesec,
lako ćemo naći put. Ići ćemo za kamenčićima koje
sam ostavljao po putu.
MARICA: Ja se tako bojim.
IVICA: Ne boj se, sestrice.
Ništa nam se neće dogoditi. Budi hrabra. Vidiš kako se ja ne bojim?
MARICA: Ti si muškarac, tebi je
lako. Šta ćemo ako naiđe vuk? Ti ćeš pobjeći ili se brzo uzverati na drvo, a mene ćeš ostaviti
da me vuk pojede.
IVICA: Neću te ja, Marice,
ostaviti ni za živu glavu, vjeruj mi... Mislim da u ovoj šumi i nema vukova. Ne smiju vukovi blizu
sela, boje se lovaca... Eno, mjesec je izašao iza oblaka i sada se dobro vidi. ...(ustadoše i on je uze za ruku)...
Idemo, sestrice, samo hrabro.
Gledaj pažljivo i pomozi mi da pronađem kamenčiće koje sam ostavljao za nama... (odu).
NARATOR: Tako je Ivica utješi. Kad je
izašao pun mesec, Ivica uzme svoju sestru za ruku,
i pođe za kamenčićima, koji su se svetlucali kao skovani srebrnjaci i pokazivali im put. Hodali su celu noć, i u
zoru dođoše kući.
3. Pojava
OTAC i MAĆEHA,
potom IVICA i MARICA
/Dvorište stare kuće. Otac zabrinut i tužan sjedi na panju i nešto
nožem delje, dok maćeha melje kafu/
OTAC: Jadna moja djeca.
Pogriješili smo. Nismo ih trebali ostavljati u šumi.
MAĆEHA: Ne,
nego smo trebali svi skupa umrijeti od gladi.
OTAC: Bio sam budala što sam te
poslušao.
MAĆEHA (umiljato ga
tješi): Nisi bio budala, dobri
mužu moj. Bio si razborit i pametno si
razmišljao svojom glavom. Ne brini, ništa im se loše neće dogoditi.
OTAC: Ali oni su još mali i
ako ih zvijeri ne rastrgaju umrijeće od gladi.
MAĆEHA: Pa
umrli bi od gladi da su ostali ovdje, a i mi sa njima bismo umrli. Ovako imamo šanse i oni i mi. Njih će sigurno
pronaći neki bogati trgovac koji svaki dan prolazi
kroz ovu šumu, a mi ćemo moći preživjeti sa ovo malo hrane što nam je ostalo.
OTAC: Možda si u pravu, ali ja
se ipak kajem što sam te poslušao i što sam svoju jadnu dječicu ostavio u toj opasnoj šumi.
IVICA (utrče s lijeva): Tata!
MARICA: Tatice!
OTAC (radosno ih dočeka u zagrljaj): Oooo, djeco moja!... Živi ste?...
MAĆEHA: Nevaljala djeco,
zašto ste tako dugo spavali u šumi? Mislili smo, otac i ja, da se nećete više vratiti kući. Kako ste
se znali vratiti?
MARICA: Lako, Ivica je...
IVICA (stisne je za ruku i prekine): Ma nije bilo baš lako. Mjesec nam je
pomogao, išli smo samo ka njemu i on nas
je doveo nazad kući.
OTAC: Pametna moja djeca...
Više vas nikada nećemo ostaviti u toj gustoj, strašnoj i opasnoj šumi, zar ne ženo?
MAĆEHA: Da,
dragi mužu moj. Bitno je da su nam se djeca vratila živa i zdrava... (za sebe)...
Znači, taj glupi mjesec im je pokazao put. E, pa slijedeći put neće biti mjeseca.
4. Pojava
NARATOR, MAĆEHA i OTAC
NARATOR: Tako su nekako živjeli
još izvjesno vrijeme. Uskoro, opet zavlada nevolja na sve
strane. Posla nije bilo, a novaca je sasvim nestalo. Glad je prijetila da ih
sve odnese sa sobom. Djeca su još spavala
i nisu čuli kako maćeha govori ocu.
MAĆEHA (sakuplja
drva u naramak): Sve smo pojeli, imamo još
samo pola hleba i onda smo
gotovi. Deca moraju odavde, odvešćemo ih dublje u šumu, da ne nađu put kojim će se vratiti, inače nam nema spasa.
OTAC: Bolje bi bilo, da poslednji zalogaj
podijeliš s djecom. Neka nam djece, ne tjeraj ih više.
MAĆEHA: Ako smo jednom počeli,
moramo i nastaviti, pa ako su se prvi put vratili, neće i drugi put.
OTAC: Griješiš ženo, gdje će ti
duša?
MAĆEHA: Ne
griješim. Ako djeca ostani ovdje još dva dana umrijećemo svi skupa. Vidiš da veće
šanse da prežive imaju u toj šumi nego ovdje sa nama?
OTAC (nevoljno ustaje): Dobro, ubijedila si me. Hajde, budi ih pa da
idemo.
MAĆEHA (radosno): Takvog te volim! ... Samo da ti kažem, u velikom
ćemo luku zaobići kuću i otići u
suprotnom pravcu nego što smo onda.
OTAC: Zašto?
MAĆEHA: Pa
ako im opet mjesec bude pokazivao put, neće to biti put ka kući, nego od kuće sve dalje i dalje.
OTAC: Ima li granica tvojoj
zlobi?
MAĆEHA:
Nemoj, dragi, da si na kraj srca. Sve će biti u redu, vidjećeš... (uđe u kuću)...
(Nakon nekoliko minuta se čuje iza zavjese maćehin glas)
MAĆEHA (iza zavjese): Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva.
MARICA (iza zavjese): Još saaaamoooo malooo, mooooliiim teee.
MAĆEHA (iza zavjese): Ni minute više!... Dižite se!!!
5. Pojava
NARATOR, potom OTAC, MAĆEHA, IVICA i MARICA
NARATOR (ispred zavjese): Djeca ne bijahu još budna, pa nisu opet čuli razgovor. Rano
ujutro dođe maćeha i istjera djecu
iz kreveta. Dade svakome komadić hljeba, još manji
od prethodnog. Ivica je putem mrvio hljeb, i često zastajkivao, bacajući mrvice na zemlju.
OTAC (pojave se opet s desna ispred zavjese otac, maćeha, Marica pa Ivica na
kraju): Požurite djeco, dug
put nas čeka.
MAĆEHA: Šta
se vučete k’o prebijene mačke?... Brže!
MARICA (kroz suze tiho Ivici): Joj, braco, ja se boooojiiiim! Sada nemaš
kamenčića?... Kako ćemo se vratiti?
IVICA: Ne plači Marice, nekako ćemo se
snaći.
OTAC: Zašto opet zastajkuješ, Ivice?
Idi svojim putem i ne osvrći se!
IVICA: Gledam za svojom golubicom, što
sedi na krovu, i pozdravlja me.
MAĆEHA: Ludo, to nije tvoja
golubica, to je sunce što osvetljava dimnjak. (njih četvero odoše lijevo).
NARATOR: Ivica je malo po malo, prosuo sve mrvice
putem. Maćeha djecu ovaj put odvede još
dublje u šumu, gde još nikad nisu bili, opet nalože veliku vatru, i maćeha opet reče djeci: „Ostanite ovdje. Ako
ste umorni, malo i odspavajte. Mi idemo nasjeći
drva. Kad završimo, eto nas po vas.“ Kad
biješe oko podne, podijeli Marica svoj
komad hljeba sa Ivicom, jer je on svoj prosuo putem, a zatim oboje zaspaše. Već je i noć prošla, a niko nije došao po jadnu
djecu. Nakon što su se probudili, u još
većoj tami nego prije, Ivica poče tešiti Maricu: „Sačekajmo još malo, Marice. Kad izađe mesec, videćemo mrvice.
One će nam pokazati put. Kada se pojavio mesec,
ustadoše i pođoše, ali mrvice više nisu našli. Pojele su ih ptice, što po šumama i poljima lete.
6. Pojava
IVICA, MARICA, potom VILENJAK
/Zavjesa se otvori. Noć
osvijetljena mjesečinom, šumski proplanak. Ivica i Marica u strahu
stisnuti jedno uz drugo osvrću se tražeći puta./
IVICA: Naći ćemo mi put,
sestrice, ne boj se.
MARICA: Nećemo, Ivice. Ptice su
pojele sve tvoje mrvice hljeba, što si bacao putem... Tako se boooojiiim (zaplaka).
IVICA: Neboj se, Marice. Vidi
kako je svijetla mjesečina, kao da je dan. Samo treba pažljivo da gledamo i brzo ćemo pronaći put koji će nas odvesti
nazad kući.
MARICA: Poješće nas vuk.
IVICA (na
silu se smije samo da bi je ohrabrio): Hahaha... Ma kakav vuk?! Jesi li ti
ikada vidjela vuka?
MARICA: Jesam.
IVICA: Gdje? Gdje si ga
vidjela?
MARICA: U Bukvaru, imao je
ovolike zube!
IVICA: Ma to je drugo na slici,
to se ne važi. Jesi li ti negdje vidjela u šumi vuka ili jesi li čula da ga je neko vidio?
MARICA: Nisam ga vidjela, ali
sjećaš se kada je onomad čika šumar Pero pričao kako je sreo vuka i kako ga je umalo ubio?
IVICA: Kako misliš, umalo ubio?
Je li ga ubio ili nije?
MARICA: Ma da mu je bila puška
puna, on bi ga sigurno ubio, ali je zaboravio da napuni pušku.
IVICA (smije se): Šta, on škljoc a
puška prazna?
MARICA: Da, ali i to “škljoc”
je bilo dovoljno jako da se vuk uplaši i da pobjegne u šumu.
IVICA: Ma ja mu ništa ne
vjerujem, čuj vuk se prepao jednoga “škljoc”?! Sigurno je vidio neki stari panj koji zbog fosfora malo
svijetli u noći. Znam, to sam učio u školi. Toga
se on uplašio pa je, u stvari, on pobjegao.
MARICA: Ne znam ja ali mora da
ima vukova u ovoj šumi... Tako se bojim, Ivviiiceee... (zaplaka opet)...
Poješće naaaassss...
IVICA (čuje se zvuk frule i šumom se počeše prelijevati sve boje): Slušaj,
Marice... Neko svira frulu.
MARICA (sasvim prestrašeno): Jao, nama!... To je vuk. Jesam li ti rekla da
će nas vuk pojesti.?
IVICA: Ništa gluplje nisam čuo
u svom životu!... Otkuda da vuk zna svirati frulu?
MARICA: Pa šta je to, onda...
Vidiš i sve ove boje, kao da sanjam. Je li ja to, Ivice, još spavam i sve ovo sanjam?
IVICA: Pa ne možemo da sanjamo
isti san, zar ne?
MARICA: Da... Jaooo! Evo
nekoga... (stisne se sasvim uz brata)...
Ne daj me, batooo...
IVICA (iz šume k njima dolazi Vilenjak, gracioznim koracima u ritmu muzike,
kao da pleše neki svojevrsni
ples): Ko si ti?... Šta hoćeš od nas?
VILENJAK (prestane svirati i svjetlos ostane narandžasta): Ja?!... Ko sam
ja?! Kakva su to glupa pitanja?...
Dobro, ne morate se baš klanjati ali jedno “Dobar dan, kako ste?” ili “Zdravo gospodine Vilenjače”,
dobro bi došlo.
MARICA: Vilenjak, kakav
Vilenjak? Nikada nisam čula da se neko tako zove.
IVICA: Čuo sam ja za tebe i to
ne baš mnogo lijepih stvari.
VILENJAK: Lažu, dječače, lažu o
meni. Vi ljudi ste jedine životinje koje lažu. Da li si ti sreo, psa, mačku ili pticu da laže?
IVICA: Nisam, ali...
VILENJAK: Nisi naravno, samo
ljudi lažu.
MARICA: Pa, kako mogu znati da
li maca laže kada ne znam šta mi govori mjaukanjem?
IVICA: Da.
VILENJAK: Da, da, daaaa!...
Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Ne možete, naravno i to je samo dokaz da niste nikada sreli neku drugu
životinju da laže.
IVICA: Znači, ti nisi tako zao
kao što pričaju za tebe?
VILENJAK: Naravno da nisam.
MARICA: Pa šta ćeš uradit sa
nama? Hoćeš li nam pokazati put da se vratimo kući.
VILENJAK: Hoću, naravno da
hoću...
IVICA i MARICA (uglas): Bravo!... Hvala ti... Hvala!
VILENJAK: Da, ali ću prvo
morati da vas pojedem jer već 20 godina nisam pojeo ni jedno dijete.
IVICA: Da nas pojedeš? Zašto da
nas pojedeš?
VILENJAK: Mi vilenjaci jedemo
samo kada smo gladni i jedemo onoliko koliko nam treba da utolimo glad, nismo kao vi ljudi koji žderu i kad treba
i kad ne treba i to bez ikakve
mjere.
MARICA: Jao, Ivice, on će nas
pojesti!
IVICA (spremi se za tuču): Samo neka proba, prebiću ga!
VILENJAK: Ma, šalim se samo. Mi
vilenjaci smo vegetarijanci i ne jedemo meso, a i mršavi ste mi nekako pa da i nisam vegetarijanac, ne bih vas
pojeo toliko ste mršavi.
IVICA (opusti se): Gadna ti neka šala. Na smrt si nas isprepadao.
VILENJAK (sa radošću): Stvarno? E, neka sam i ja uspio nekoga prepasti.
MARICA: A šta ti, u stvari
radiš?
VILENJAK: Ja svojom frulom
budim i najavljujem novi dan, budim i ptice kako bi njihovom pjesmom šumska stvorenja pozdravili jutro.
IVICA (tužno): Znači, nemaš vremena da nam pomogneš da pronađemo put do
kuće?
MARICA (tužno): Šta sad da radimo, bato? Umrijećemo od gladi u ovoj šumetini.
VILENJAK: Nije ovo nikakva
šumetina, nego jedna lijepa i dobra šuma koja nikoga nije pustila da u njoj umre od gladi. Ima
jagoda, šljiva i divljih krušaka i jabuka. Ima raznih
gljiva i drugih jestivih šumskih plodova. I neću vas ostaviti. Samo pažljivo slušajte i slijedite zvuk moje frule i brzo
ćete stići svojoj kući.
/ Vilenjak gracioznim koracima u ritmu muzike, ode kroz šumu, a uz zvuke
njegove frule i šumom se počeše prelijevati sve boje, nakon nekoliko sekundi
sve prestade, a oko njih je bio lijep dan./
MARICA (radoznalo se osvrće na sve strane, a kada ugleda veliki grm zrelih
kupina radosno viknu): Kupine!...
Bato, gledaj, kupine! .... (poče žurno da
ih bere i trpa u usta)... Vilenjak je
bio u pravu, imamo u šumi šta da
jedemo... Dođi, bato, jedi i ti sa
mnom!
IVICA: Požurimo, Marice, moramo
za zvukom frule, a ona je sve tiša i tiša, ako ne krenemo odmah za njom, uskoro ćemo je sasvim izgubiti... (odoše žurno u pravcu u kojem je Vilenjak otišao.)
7. Pojava
NARATOR, VJEŠTICA, potom IVICA i MARICA
NARATOR (dok on osvijetljen samo jednim reflektorom sasvim naprijed lijevo
govori djeci iza njegovih leđa se pozornica transformiše u unutrašnjost
Vještičine kuće): Išli su cijeli dan,
i tako od jutra do mraka, ali iz šume nisu mogli izaći. Bili su gladni i toliko umorni, da nisu mogli hodati, pa legoše pod drvo i zaspaše. Već je
osvanulo treće jutro, otkako su
otišli iz kuće. I opet pođoše dalje, ali su ulazili sve dublje u šumu, i da nije bilo pomoći, umrli bi od
gladi. Oko podne opaziše pticu bijelu kao snijeg,
kako pjeva na grani. Kada je završila sa pjesmicom, ptičica raširi krila, i
poče letjeti pred njima. Oni pođu za
njom, i napokon stignu nekoj kućici, gdje je sjela na krov. Kada su prišli sasvim blizu, primijetiše da su cigle u stvari
kolači. Prozorske daske bile su
napravljene, od čistog šećera. „Hajde“, veselo reče Ivica, „ Da se najedemo kao ljudi. Ja ću uzeti komadić
krova, a ti uzmi malo prozora, to
je valjda slatko.“ Ivica posegne
uvis i otkine komadić, a Marica stane ka prozoru
i počne grickati, kao mali miš.
VJEŠTICA (priđe prozoru kroz koje se vide djeca kako se slade njenom kućom;
obrati im se, umilnim glasom): Grizi, grizi, GRICKALO! Ko to gricka kućicu?
IVICA i MARICA: Vjetrić, Vjetrić, šumski djetlić!
VJEŠTICA: Eh, draga djeco, ko vas je doveo
ovamo? Uđite unutra, i ostanite kod mene, neće
vam se ništa dogoditi.
IVICA (ulaze bojažljivo): Dobar dan, teto. Ja sam Ivica, a ovo je moja
sestra Marica.
MARICA: Dobar dan, izvinite što
smo vam počeli da jedemo kuću ali bili smo toliko gladni i...
IVICA: ... Mislili smo da tu
niko ne živi... Izvinite.
VJEŠTICA: Ma ništa ne brinite,
nije velika šteta. Sjedite tu za sto, sada ću ja da vam donesem da jedete, a poslije ćete leći i dobro se odmoriti.
Vidim, jako ste umorni.
MARICA: Da, dobra teto, ne znam
da li sam više gladna ili umorna.
VJEŠTICA (stavlja hranu na sto): A otkuda vi ovako duboko u šumi? Ovdje niko
ne dolazi, jako je opasno.
MARICA: Ostavili su nas...
IVICA (prekine je): Zalutali smo. Dok su naši roditelji sjekli drva za
kuću, mi smo se malo prošetali i
zalutali. Poslije nismo znali da se vratimo.
MARICA (tužno): Sada se tata i mama jako brinu.
VJEŠTICA (izvještačeno nježno): Ništa se vi ne brinite. Kada jedete lezite tu
na ležaj i spavajte a ujutro ću vam ja
pokazati put ka vašoj kući.
IVICA: Hvala vam.
MARICA: Hvala vam, dobra teto.
VJEŠTICA (kada su djeca završila sa večerom, sklanja tanjire): Eto, sada ste
se lijepo najeli. Hajde, lijepo lezite,
a ja moram nešto da pripremim. Laku noć.
IVICA i MARICA (u glas, dok liježu): Laku noć! ...(Vještica ode)
MARICA: Čini mi se, kao da spavam na
oblaku! Tako je lijepo.
IVICA: I ja sam se poželio
našega kreveta.
MARICA: Jedva čekam da se
vratimo našoj kući.
IVICA: I ja, sestrice ali
mislim da nam ni ovdje ne bi bilo loše, bar dok zima ne prođe. Ovdje ima puno hrane, a kod nas je nema.
MARICA: Svejedno što nema dosta
hrane, ali meni je naša kućica najdraža na svijetu, a i tata se sigurno brine.
IVICA: Dobro, spavaj sada,
umorna si. Laku noć, Marice.
MARICA: Laku noć, Ivice.
8. Pojava
NARATOR, VJEŠTICA, potom IVICA i MARICA
NARATOR: Starica se samo
pretvarala. U stvari nije bila ljubazna, već zla. U stvari, nije bila starica, već vještica, koja je
vrebala gladnu djecu. Kada bi se dočepala djeteta, utovila bi ga, skuvala i tako pojela. To je za nju bio kao
praznik. Ustade već rano ujutro, prije
nego što su se deca probudila, pa kad je videla kako mirno spavaju, punih obraščića, ona zadovoljno protrlja
ruke. (ode)
VJEŠTICA:
Ovo će biti slastan zalogaj! ...(dohvati
Ivicu svojom sivom, suvom rukom i odvuče
ga u mali kavez. Ivica se nije ni probudio. Zatim probudi Maricu, i reče joj):
Ustaj, lenštino i skuvaj bratu nešto
dobro za jelo. Eno sjedi u kavezu, kao mali majmun.
Kada bude fin i debeo, poješću ga.
MARICA: Ti nisi dobra teta, ti
si vještica, čula sam ja razne strašne priče o tebi.
VJEŠTICA: Ma nemoj, a šta si to
čula?
MARICA: Da kradeš djecu i da ih
jedeš.
VJEŠTICA: Pa to nije strašno.
Strašno je kada su djeca ovako mršava kao što ste ti i tvoj brat mršavi pa ne može čovjek lijepo
da se vama počasti. Sada moram mnogo potrošiti
na vašu hranu.
MARICA: E, mi nećemo ništa
jesti pa se tako nećemo ni udebljati, a kada nas pronađe naš tata tebe će da ubije i oslobodi nas.
VJEŠTICA: Pa ti i ne smiješ
puno da jedeš, ješćeš samo mrvice koje ostanu od Ivice, je li jasno?
IVICA (iz kaveza): Neću ni ja da jedem!
VJEŠTICA (jezivo se cereka): Hehehehe... Hoćeš, hoćeš, bogami ćeš da jedeš.
MARICA: E, neće. Može on dugo
izdržati da ništa ne jede, a mogu i ja.
VJEŠTICA (priđe kavezu): Svako jutro ćeš mi pružiti prst. Ako ne budeš jeo,
ja ću primijetiti da nisi počeo da
se debljaš, onda ću prvo, na tvoje oči, skuvati tvoju sestru Maricu i pojesti je, a ako budeš jeo i budeš
se debljao, onda nju neću pojesti i biće mi
sluškinja, pošto sam ja jako stara i ne vidim više dobro. Ona će raditi za
mene... (vrati se do Marice)... A sada idi da kuvaš, a ja ću malo da dremnem
na pojati ...(ona izađe i čuje se kako zaključava vrata).
MARICA (priđe kavezu i uzme brata za ruku): Joj, bato, ona će te stvarno
pojesti. Šta da radimo?
IVICA: Ma smislićemo već nešto.
Ti samo nemoj da je ljutiš i radi sve što ti naredi.
MARICA: Najradije bih je ubila.
IVICA: Mala si za to. Možda nas
tata i pronađe. ...(tužno)... Ako nas
uopšte bude i tražio.
MARICA (tješi ga): Ma, hoće, bato. Sigurno će nas potražiti. Znaš koliko
nas voli.
9. Pojava
NARATOR, VJEŠTICA, IVICA i
MARICA
NARATOR: Za Ivicu su se od
sad kuvala najbolja, najukusnija, ali i najmasnija jela, dok je Marica dobijala samo korice hljeba i
rakove ljuske. Vještica je bila jako stara, i nije dobro videla, ali je zato imala jako dobar njuh. Svako
jutro bi išla do kaveza i vikala na
jadnog Ivicu: „Pružaj prste!“ Htjela je
da opipa jeli se ugojio dovoljno, i može li ga
već konačno skuvati i pojesti. Ali Ivica je bio pametan, i pružio joj je koščicu,
a kratkovida vještica mišljaše da su
to njegovi mršavi prsti. Čudila se, kako se još nije utovio. Kad je prošlo mjesec dana, a Ivica bio jednako mršav,
postade vještica nestrpljiva i ne htjede
duže čekati.
VJEŠTICA: Marice, donesi vode, bio tvoj
brat debeo ili mršav, danas će biti pojeden.
MARICA: Nemojte danas, dobra
teto, još je jako mršav... (plačući)...
Nemojte, molim vas...
VJEŠTICA: Ne mogu više da
čekam, svu mi je hranu pojeo.
IVICA: E, baš volim što sam
mršav i što se nećeš sa mnom dobro počastiti!
VJEŠTICA: Ne vrijedi ti,
Marice, da plačeš, ne možeš mu pomoći ...(kada
ova počne još jače da plače,
drekne na nju)... Ne deri se toliko, i
onako ti ne koristi!
IVICA: Nemoj Marice plakati. Ne
bojim se ja te stare vještice!
VJEŠTICA: Prvo ćemo peći hljeb. U onoj
velikoj peći sam već naložila vatru i umijesila tijesto. Zavuci se u peć, da vidiš da li je dobro ugrijana.
IVICA (kad Marica krenu ka peći, dozove je mašući rukom i tiho joj kaže):
Nemoj, Marice, hoće prvo tebe da
gurne u peć i ispeće. Čuvaj se.
MARICA (stavi prst na usta, pa tiho): Znam ja to, shvatila sam njenu
namjeru. Ti samo šuti i gledaj!
...(vrati se do Vještice)... Ah, kako ću se ja tamo
zavući!
VJEŠTICA: Gusko luda!... Pa otvor je toliko
velik da bih se i ja mogla zavući.
MARICA: Ne vjerujem. Vi ste
suviše veliki i debeli da biste se mogli zavući u peć!
VJEŠTICA: Ne vjeruješ?!... Ti
meni ne vjeruješ, gusko mala, e sada ću ti pokazati pa ćeš se i sama uvjeriti!... (priđe peći i otvori vrata, a Marica je brzo gurnu i
zatvori vrata. Marica pobegne, dok je
matora veštica urlala, psovala, vrištala)... Otvaraj vrata, ti mala varalice. Otvaraj, kada ti
kažem!... Ooootvaaaaraaaajjj...
MARICA (Pritrča kavezu i oslobodi Ivicu): Ivice, slobodni smo!, Vještica je
gotova!
IVICA: Bravo, Marice, sestrice
moja mila! Požurimo, bježimo odavde, može matora vještica da se nekako oslobodi.
MARICA: Ne vjerujem da će se
ikada osloboditi... Sačekaj da prvo nađemo neku čistu odjeću da se presvučeš... (otvori
orman, a u ormanu, bisera, srebra, zlata, i svakakvih
dragunlija; radosno)... Bato, vidi ovo blago?!
IVICA: Ovo svijetli još
više od mojih kamenčića. Ponesimo što više možemo.
MARICA (brzo kupi i trpa u neku torbu): Tata će se jako obradovati. Nećemo
više biti siromašni.
IVICA: Da, sestrice, sada smo
bogat. Požuri, idemo.
MARICA: Idemo, bato. Idemo. (odoše žurno)
10.
Pojava
NARATOR, IVICA, MARICA i VILENJAK
NARATOR (ispred zavjese): Žurili su koliko su mogli. Pošto se Ivica već bio
prilično udebljao, Marica jako
oslabila, a i torba sa blagom koju su vukli je bila prilično teška, nisu brzo napredovali. Par sati
zastadoše u gustoj šumi da se malo odmore.
IVICA: Stani, Marice, ako Boga
znaš. Ne juri nas više ona stara vještica. Odmorimo se malo.
MARICA: Ne znam ja, bato, može
li se ona osloboditi i nekako izaći iz peći ggdje sam je zatvorila.
IVICA: Nema šanse.
MARICA: Pa onda, kako mi možemo
znati da nema još takvih vještica i babaroga u ovoj šumetini. Bolje da požurimo.
IVICA: A kako ti Marice znaš u
kojem pravcu da idemo. Mi ne znamo gdje je naša kuća.
MARICA: Znam da ne znamo, ali
svaka šuma ima svvoj početak i svoj kraj. Pa ako idemo samo u jednom pravcu izaći ćemo iz nje nekako, zar ne?
IVICA: Da a šta ako izađemo na
onu stranu šume gdje nije naša kuća?
MARICA (slegne ramenima): Ne znam.
IVICA: Nemoj biti tužna. Neka
smo se mi izvukle iz one opasnosti sve ostalo će nam biti lakše, vjeruj mi... (čuje se zvuk frule i šumom se počeše
prelijevati sve boje)... Slušaj, Mrice...
Sjećaš li se ove frule?
MARICA (radosno): Znam, to je onaj
smiješni Vilenjak. On će nam pomoći da pronađemo
put ka kući, vidjećeš!... (iz šume k
njima dolazi Vilenjak, gracioznim koracima
u ritmu muzike, kao da pleše neki svojevrsni ples)... Hej, Vilenjače! Ovdje
smo!... Da li nas se sjećaš?
VILENJAK (prestane svirati i svjetlos ostane
narandžasta): Naravno da vas se sjećam, kada
ste vi jedina dva ljudska bića koje viđam ovih dana. Jeste li se to opet
izgubili?
IVICA: Nismo opet nego još
uvijek smo izgubljeni.
VILENJAK: Kako?
MARICA: Lako. Ja sam bila
gladna, stala sam da berem i jedem kupine ,a onda više nismo čuli tvoju frulu.
VILENJAK: Pa što me niste
zvali? Vratio bih se ja po vas.
IVICA: Već si se bio izgubio i
nismo znali u kojem pravcu više da idemo.
MARICA: A onda je naišla velika
i lijepa bijela ptica i odvela nas do kućice koja je napravljena sva od kolača i slatkiša.
VILENJAK: To je glupa Gertruda!
Ona radi za staru vješticu.
IVICA: Kako radi? Šta radi?
VILENJAK: Prvo pronađe neku
dječurliju pa ih namami svojom umilnom pjesmom, a kada oni pođu za njom, tada ih odvede do one stare vještice i njene
kuće od kolača.
MARICA: Pa i nas je tako
namamila i umalo mi vještica nije brata pojela.
VILENJAK: Kako ste se spasili?
IVICA: Marica ju je na prevaru
gurnula u peć i zatvorila vrata. Gotova
je sto posto.
VILENJAK: Ne bih ja baš bio
siguran u to. Vještica je to, ima ona neke svoje čarobne moći i može se nekako izvuči. Morate se brzo
vratiti svojoj kući.
IVICA: To i mi želimo, ali ne
znamo kuda da idemo. U kojem pravcu?
VILENJAK: Idite samo prema
Suncu i nećete zalutati. Samo požurite, morate izaći iz šume prje nego ono zađe sa one planine.
IVICA: Hvala ti prijatelju.
Uvijek ćemo te se rado sjećati.
MARICA: A ja ću svako jutro
rano ustajati da čujem tvoju frulu kojom najavljuješ novi dan, budiš i ptice kako bi njihovom pjesmom
šumska stvorenja pozdravila jutro.
/ Vilenjak gracioznim koracima u ritmu muzike, ode kroz šumu, a uz zvuke
njegove frule i šumom se počeše prelijevati sve boje, nakon nekoliko sekundi
sve prestade, a oko njih je bio lijep dan./
11.
Pojava
OTAC i MAĆEHA, potom IVICA i MARICA
Dvorište stare, trošne, male i siromašne kuće sa polomljenom drvenom
ogradom i štrikom na kojem se suši veš pun zakrpa.
Otac sjedi na panju i nešto nožem delje, dok maćeha kači veš na štrik.
MAĆEHA: To,
dragi moj neće moći više ovako. Ja rintam i radim kao da sam ti sluškinja, a ti
ni prstom ne mrdaš!
OTAC: Pa šta da radim, kada
nema posla?
MAĆEHA: Idi
u selo, potraži. Možda nekome treba drva nacijepati, krov popraviti.
OTAC: Ma išao sam cijelu prošlu
sedmicu i nema ništa. Siromaštvo se veliko uvuklo u ljude. Ne samo da nema posla za nadnicu nego ga nema ni za tanjir
pasulja.
MAĆEHA: A ti
onda produži dalje, idi do grada. Moraš nam nešto donijeti umrijećemo od gladi. Ne možeš samo tu sjediti, ne
raditi ništa ...(Ivica i Marica dotrče
blizu kuće, a onda se pritaje
želeći da ih iznenade)... i moj hljeb jesti!
OTAC: Tvoj hljeb?! Kako to
misliš tvoj hljeb?
MAĆEHA: Pa ja ga pečem svakog dana.
OTAC: Da, ali ga pečeš od
brašna koje sam ja kupio parama koje sam ja zaradio!
MAĆEHA: Ti si lijenčina i bezosjećajna budala. I svoju jadnu
djecu si ostavio u šumi samo da bi tebi
više hrane ostalo.
OTAC (ljutito skoči): Ma ko ih je odveo i ostavio? Ko?
MAĆEHA: Ti!
OTAC: A čija je to ideja bila,
a? Da nije možda moja?
MAĆEHA: Nije
bitno čija je ideja. Ti si im otac i nisi smio to uraditi!
OTAC: E slušaj, sad mi te je
već stvarno dosta. Kupi svoje prnje i seli se iz moje kuće!
MAĆEHA (u strahu): A kuda ću? Ovo je i moj dom!
OTAC: Ništa ovdje tvoje nije.
Vrati se materi i u onu kafančugu iz koje sam te i doveo. Idi i ponovo konobariši i zavodi goste kao što
si i mene i zavela i izludjela!
MAĆEHA: Da
znaš i da hoću!... Dosta mi je i tebe i ove sirotinje... (ulazi u kuću i odmah izlazi
sa nevelikim zavežljajem)... Zbogom djecoubico!
OTAC (zamahne na nju velikim štapom): Marš!... (ona vrisne i pobjegne na
suprotnu stranu od Ivice i Marice i
sakrije se za jedan grm pa gleda muža kako umorno sjede na isti panj gdje je i ranije bio i tužno uzdahne)... E, to
sam trebao davno učiniti prije nego
me je nagovorila da svoju jadnu dječicu odvedem i ostavim u šumi, da ih zvijeri rastrgaju... Eee, moja
jadna dječice, gdje ste sada?... Da li ste živi?...
Da li ste zaboravili svog zlog tatu...? ... (ulazi u kuću i odmah izlazi sa puškom
i torbicom o ramenu)... Odoh ja da potražim svoju jadnu dječicu. Neću se vratiti dok ih ne nađem.
IVICA i MARICA (dotrče): Tata, tatice!
OTAC (radosno iznenađen): Oooo, djeco moja, radosti moja!... Živi ste!
MARICA: Jesmo, tatice, živi
smo!
OTAC: Otjerao sam onu vašu zlu
maćehu! Trebao sam to i ranije uraditi, ne bih vas izlagao opasnosti.
IVICA: Vidjeli smo, tatice. Sve
smo vidjeli.
OTAC: Vidjeli? Kako ste
vidjeli?
MARICA: Bili smo tu sakriveni,
iza onog velikog grma.
OTAC: Pametna moja djeca. Kako
ste uspjeli pronaći put do kuće?
MARICA: Pomogao nam je
vilenjak.
OTAC: Vilenjak?! Kakav
vilenjak?
IVICA: Jedno malo, čudno
stvorenje što frulom budi dan.
OTAC: Otkuda vilenjak?
MARICA: Kada su ptice pojele
mrvice hljeba koje je Ivica bacao da zabilježi put i kada smo se mi izgubili u onoj šumetini, došao je
taj vilenjak i rekao nam da to nije nikakva
šumetina, nego jedna lijepa i dobra šuma koja nikoga nije pustila da u njoj umre od gladi.
IVICA: Jedno vrijeme smo
pratili zvuk njegove frule, a onda smo ga izgubili...
MARICA: ... i mi smo se
izgubili...
OTAC: Jadna moja dječica.
IVICA: Zatim smo naišli na
jednu kuću od čokolade i kolača...
MARICA: ... pa je vještica
htjela da pojede Ivicu...
IVICA: ... a onda ju je Marica
gurnula u peć i zatvorila vrata...
MARICA: ... a onda je Ivica
pronašao blago...
IVICA: Pojavio se i vilenjak i
pokazao nam put ka kući.
OTAC: Blago? Kakvo blago?
IVICA (veselo otrče do grma iza kojeg su bili sakriveni i
dovili torbu sa blagom): Ovo, blago,
oče!
MARICA: Sada više nismo
siromašni, zar ne tatice i više nikada nećeš morati da nas ostavljaš u šumi!
OTAC (zagrli ih i plačući moli za oproštaj): Oprostite mi, djeco moja...
Oprostite svom glupom ocu što je
dopustio da ga ona vaša zla maćeha nagovoriti na to užasno djelo!
IVICA i MARICA (uglas): Opraštamo ti, tatice naš
dobri!... Sve ti opraštamo!
MAĆEHA (prilazi im
bojažljivo raširenih ruku i lažnom umiljatošću): Draga, draga moja dječice!
... Hvalim te Bože na ovoj radosti, što mi vrati moju jadnu dječicu!
OTAC (ljut, uspravi se prijeteći): Ja sam tebi već rekao nešto!
MAĆEHA:
Jesi, mili mužu moj, rekao si mi, ali to je bilo u tuzi i ljutnji, zbog
izgubljene dječurlije... ovaj, dječice. Kada čovjek govori u tuzi i
ljutnji onda ne bira riječi i ne razmišlja
o njihovom značenju. Zato ti, dragi moj mužiću, a i zbog radosti koju su nam djeca svojim povratkom učinila, ja ti sve
to opraštam.
OTAC: Ali ne opraštam ja tebi.
MAĆEHA: Pa
dobro, ne možeš mi odmah oprostiti, ali život je pred nama. Sada kada smo svi skupa, srećni i bogati... ovaj hoću
reći srećni i radosni, moramo jedni drugima sve
oprostiti, zar ne?
OTAC, IVICA i MARICA (uglas): Ne!
MAĆEHA (iznenađena): Ne?... Kako, kako ne?... Zašto ne?... Pa ja sam
dobra, mislim biću dobra kao i do sada,
hoću reći bolja nego do sada. Kuvaću vam, spremaću, praću i sve ostale poslove ću raditi... (pošto je oni ćuteći, mrko gledaju, ona pada na koljena i kroz plač govori)... Zašto mi ne vjerujeteeee?...
Molim vaaaaasss... Ne ostavljaaajte
me samuuuu... Nemam gdje i kome da idem... Biću dobraaaa!
MARICA (pošto su se njih troje sve vrijeme pogledali, molećivim glasom): Ja
bih da joj oprostimo, tatice.
Moramo se sažaliti nad njom.
IVICA: I ja bih tako mislio
Marice, kada bih bio siguran da je sada bar iskrena.
OTAC: Meni taj plač izgleda
lažan... (sagnu se pa joj se zagleda u
oči)... Nikada do sada nisam
vidio plač bez suza. Kod nje nema ni jedne suze.
MAĆEHA (još jače
plače): Pa kada sam ih sve
isplakala za mojom jadnom, dragom dječicoooooomm.
OTAC: Sve? A da nije to malo
glume zbog ovog blaga koje su djeca donijela?
MAĆEHA: Nijeeee.... Mene blaago i ne
inteeeereeesujjeeee..
IVICA (namigne tati i sestri): Pa ovo i nije pravo blago. Sve je to
kobajagi blago.
MAĆEHA (skuči ljuto na noge): Kako nije pravo blago?
Kakvo je ako nije pravo, vidi kako se
sjaji?
MARICA: Ma vidiš da su to samo
staklići u bojama povezani žutom žicom.
MAĆEHA (zagleda
blago i hoće da ga uzme, ali joj Ivica izmakne torbu): Pa mogla sam se i sama tome dosjetiti.
Ko bi vama balavoj i zločestoj dječurliji dao pravo blago!
OTAC (ljutito se nakostriješi na nju): Pazi kako govoriš o mojoj zlatnoj
dječici ili...
MAĆEHA: Ili šta? Otjeraćeš me? Nema šanse dragi moj. Ja
odlazim sama a eto tebi te tvoje
balavurdije pa uživajte u tom bogatstvu, prljavi, gladni i poderani! (ljutito ode).
OTAC (radosno zagrli djecu): Ma koga je briga što blago nije pravo. Vi
ste moje blago najveće na svijetu.
MARICA: Ali tata, blago i jeste
pravo. To je Ivica njoj rekao da vidi kako će se tada ponašati.
OTAC (pogleda u Ivicu sa smješkom): Stvarno?... (Ivica klimne glavom)... Svaka čast majstore!...
(svi se grle i raduju, a onda ih on
pomilova po glavi)... Zapamtite, djeco
moja. Zlo i pokvarenost nikome dobra donijelo nije. Vidjeli ste kako prolaze zli i zločesti ljudi, kao što su bili
vaša maćeha i ona vještica. A dobro se dobrim vraća
i svako dobro će uvijek biti nagrađeno. Budite mi uvijek dobri kao što ste sada
i ja ću sa vama biti najsretniji tata
na svijetu. (grle se i ljube radosno).
Z a v
j e s a
Nema komentara:
Objavi komentar