Lica
- LANA, djevojčica, 12 godina,
- MITAR, njen djed,
- MARA, njena baka,
- PILE, njen mlađi brat,
- SANJA, njena prijateljica ,
- NARCIS, lik iz mašte,
- STIJENA, lik iz mašte.
- KRALJICA, lik iz mašte.
Danas,
na selu kod bake.
P R V A
S L I K A
(Dvorište seoske kuće.)
1.
Pojava
MITAR,
MARA
MARA (širi
veš) : Dedera, Mitre, budi ono dijete. Sunce je podobro odskočilo.
MITAR (popravlja
ogradu): Ma pusti dijete neka spava, što si ljubomorna?
MARA: Pa što toliko da spava, to nije
zdravo. Hoće li čitav raspust
prespavati?
MITAR: Neće, ženo, ne boj se. I da hoće ne
može, toliko si se već s ranim jutrom raskrećala, razgalamila, da bi i mrtvog konja probudila.
MARA: Ko mi kaže? Pa ti, čovječe, ni
govoriti normalno ne znaš, a kamo li da si tih... Evo, vidi šta si napravio:
probudio si mi moju dragu unuku.
Jadno moje dijete pored takvog djeda.
2.
Pojava
LANA,
pređašnji
LANA (u
spavačici proteže se na vratima): Dobro vam jutro... Koliko je sati?
MARA (zagrli
je i ljubi): Je li mi se naspavala
moja mala mezimica? Šta si mi lijepoga sanjala?
LANA:
Nisam ništa.Nisam imala vremena,
tako sam brzo spavala da nisam stigla ništa sanjati.
MITAR (priđe
koritu i uzme bokal sa vodom):
Hajde, baba, pusti dijete da se umije, šta je
toliko cmaćeš na uranku. Em, joj nisi dala spavati, em, joj sada ne daš da diše,
pa šta je to sa tobom?
MARA:
Ma, ko joj nije dao spavati? Ko? Još prije nego je sunce izašlo ti si počeo
da režeš, stružeš i zakivaš tu tarabu. Dođe dijete kod
svoje bake na selo da se malo odmori
od one gradske buke i vreve, a šta ga dočeka? Još veča buka i galama.
MITAR: Idi, ženo, pravi doručak. Vidi kako
nam je Lana slabašna.
MARA: Ona je sada došla u baba Marine ruke.
Ima da mi se lijepo popravi i malkice udeblja.
Nema više konzervi i tatrabuke. Samo zdrava, prirodna hrana.
LANA (smije
se): Tetrapake, bako. Kaže se tetrapak.
MITAR: Opet počinješ sa hvalospjevom. Znaš kako narod kaže:
Sam se hvališ, sam se kvariš.
MARA: E, pa kada ti se nisam pokvarila za
ovih 48 godina, koliko smo u braku, neću ti se
pokvariti ni sada.
LANA: Bako, ja sam ti gladna.
MARA: Saće baka, oči bakine. Ostani, sine
ti tu kod dede Mitra, pripazi malo da sam sebi
prst ne prereže. Brzo će baka... (ode desno).
3. Pojava
LANA, MITAR
LANA: Deda, a zašto se ti i baka stalno
svađate?
MITAR: Ostarilo se, dijete. A kada ostariš,
sve ti smeta.
LANA: Pa ostarili su i baba Sofija i deda
Marko, pa se nikada ne svađaju.
MITAR: Svađaju se i oni, samo kriju.
Moraju se svađati. Svi se svađaju.
Države se svađaju i ratuju a
kako neće običan čovjek.
LANA: Ratovi su ružni.
MITAR: Jeste, sine, ružni su. Čovjek je
jedina životinja kojoj je Bog dao mogučnost da se
sporazumijeva govorom, a mi ratujemo.
Zar to nije ružno?! LANA: Čovjek nije životinja. MITAR: Jeste, sine, čovjek ti je najveća životinja.
Ni jedna druga životinja neće iz pohlepe
ili iz ljubomore drugoj životinji nanijeti zlo. Samo čovjek . Čovjek će iz ljubomore
i da ubije.
LANA: A zašto se dječaci uvijek igraju
nekakvih glupih ratova? Zašto se lijepo ne igraju
kao mi djevojčice? MITAR: To su ti krivi oni sa televizije.
Da oni ne emituju sve te ratne, kriminalističke filmove, akcije takozvane, ne bi ni djeca takva bila. Pa vidiš,
djete moje drago, šta oni rade? Čak i Tomi i Đeri, sve vrijeme se tuku,
podvaljuju jedan drugom i sve tako.
LANA: Neki dan sam kod Sofije gledala
jedan divan crtani film. Zvao se Maza i Lunja. Divan
film, kažem ti. O divnim cukama. Ona, Maza, je živjela u lijepoj bogataškoj kući, a on, Lunja,
je bio pas skitnica. Slučajno su
se sreli i zavoljeli. Imali su mali milion
problema, ali su ih sve zajedno riješili. Onda su njene gazde odlučili da prihvate i njega, Lunju?
MITAR: Sjećam se tog filma. I ja sam ga
volio, a i tvoja baba. E, to su bili
filmovi pa čovjeku milina da ih gleda,
a ne ovo sada, bože sačuvaj.
LUNA: Najljepše je bilo na kraju kada su
dobili mnogo malih kučića. Najljepši je bio mali Švrća.
MITAR (sjetno):
E, Švrća, Švrća...
4.
Pojava
MARA
i pređašnji
MARA (unosi
veliku šnitu namazanog hljeba): Evo, Lano, dušo: kajmak i marmelada. To je najhranjivije i najzdravije. Jedi, srećo, jedi. LANA: Toga sam se, bako, najviše i poželjela.
Na časnu riječ.
MARA (Mitru):
A ti bi mogao da se ostaviš te tarabe i da odeš provjeriti ovce . Da se stado
ne razbježi. MITAR: Jako stado - 5 ovaca i jedan ovan.
MARA: Pa više nam i ne treba. Da sakupim
malo sira , kajmaka i vune da svojim unucima
ispletem rukavice i po neki šal, eto toliko
mi treba.
MITAR: Stvarno, dijete, gdje su ti ona dva
zgubidana? Tvoja braća. Kako ih ono zovete...
Pile i Dugi. Lijepi nadimci, duhoviti i slikoviti.
MARA: Ja sam uvijek bila protiv nadimaka.
Zašto kod lijepih naših imena djeci davati nekakve
nadimeke? Predrag, pa Peđa, Vesna, pa Veki, Mihajlo, pa Mišo.
MITAR: Ma to je dobro, ali da ti čuješ
pogrdnih nadimaka: Balo, Slino, Nosonja, Šeponja, Krnjo, Zriko, Šugo, Grbo...
LANA: Ima jedan kod nas stidljivko, pa ga
zovemo Mucavi. Kad god treba nešto
da pita nastavnicu, on toliko
zamuca da se svi kočimo od
smijeha. A njemu bude još
neprijatnije, pa počne još jače da muca a mi se još više smijemo, i sve
tako.
MARA: Ti imaš dva brata, mlađeg Dragana, a
zovete ga Pile i starijeg Petra , koga zovete
Dugi.To Dugi nekako i razumijem, ajde, dijete ižđikalo, blago baki. Pa je lijep povisok, ali kako to da Dragana zovete Pile? Šta ima pilećeg u njemu?
MITAR: Možda mu je mozak pileći.
LANA: On je tako tih, miran i mio, pravo
pile.
MITAR: Znate li kako su mene zvali kada
sam bio mali ?
LANA
i MARA (uglas): Kako?
MITAR: Mrgud! ... (one se smiju)... Nemojte se smijati. To mi je moja baka prišila, Bog dušu da joj
prosti. Uvijek je govorila kako
sam stalno smrknut, ljut i neraspoložen.
MARA: E, vala, bila je u pravu. Otkada te
znam ti uvijek našto zvocaš i
prigovaraš. Nikada ničim nisi
zadovoljan.
MITAR: Jok, ti si uvijek zadovoljna i srećna.
MARA: E, bogami i jesam. Još kad mi dođu
moja unučad, ništa mi više i ne treba.
LANA: I ja, bako, najviše volim da dođem
kod vas na selo. Tu se najljepše osjećam i
pravo uživam.
MITAR: Ma naravno, djete, nema one buke i
zagađenosti vazduha i vode kao u gradu.
LANA: Ma da, auta samo jure i niko ne pazi
kako i kuda vozi.
MITAR:
Istina, ni ovdje više nije kao nekad. Nekad sam iz onog našeg potoka
mogao piti vode, a sada je ni stoka neće.
MARA: E, pa ni mi nismo više kao nekada.
Sve se mijenja, priroda se mijenja, sve.
MITAR: Ja se, bogami, ne mijenjam. Još
uvijek mogu preskočiti naš potok i još uvijek
sam mlad, lijep i bogat.
MARA: Možeš ali u avgustu, kad je širok ko
ruka, a nekada si ga mogao preskočiti i kad
nabuja, u martu, a bogami si ga i preskakao, kada te moja braća pojure. Snijeg do koljena, a studen stegla, srce
puca, a moj ti Mitar bježi niz potok pred njima,
sve se nogama u guzicu udara.
LANA (smije
se): A zašto su te jurili?
MITAR: Pa, oni su ti, čedo moje drago,
htjeli da se njihova sestra jedinica, koju su čuvali
ko malo vode na dlanu, uda za njihovog bogatog prijatelja, profesora u varoškoj Gimnaziji.
MARA: Zgodan je bio, nema šta.
MITAR: Pa što se, onda, nisi udala za njega,
nego za mene, golju sirotana.
MARA: Eh, što. Kad bih ja znala što. Ti si
mi, nekako, odmah legao na srce, a srcu se ne
može i ne valja komandovati. A nisi bio ni
goljo ni sirotan. Bio si sasvim normalno
zgodan i dovoljno bogat da prehraniš porodicu, ma kolika god da ti je velika bila. Vrijedan si bio.Ništa ti teško
nije bilo da uradiš i nikoga nisi molio da ti
nešto uradi, što si mogao sam, a ne kao danas.
LANA: Pa i danas je lijep i vrijedan, evo
cijelo jutro popravlja tarabu, ni minute nije odmarao.
MARA: To da ne bi morao ići za ovcama.
MITAR (odloži
alat): Evo, idem, idem. Što si zapela ovce, pa ovce, ko da će ih vukovi razderati u po bijela dana.
MARA: Ne bojim se ja vukova na četiri
noge, nego onih na četriri točka. Njih se ja bojim.
MITAR: Baba, pretjeruješ.
MARA: Svoj ti posao, ja znam šta znam.
MITAR: Šta to ti znaš, boga ti? Je li ti
nekada neko nešto ukrao?
MARA: Meni nije, ali . . .
MITAR: Nema tu nikakvo ali. Slušaš
babetine po selu pa sada nama ovdje
budališ.
LANA: Bako, a kakvi su to vukovi na četiri
točka?
MARA: Lopovi, sine, lopovi. Dođu kolima iz
grada, kao na izlet, a poslije u povratku obavezno
nečije jagnje ili ovcu ukradu.
MITAR: To su gluposti za malu djecu i
blentave babe.
MARA: Ti misli šta hoćeš, pričaj šta hoćeš,
ali te molim da odmah odeš do naših ovaca i
malo ih pripaziš. Ako nećeš ti, odoh ja, a onda ćeš za ručak imati tu svoju labavu ogradu.
MITAR: Odoh i mogu ti reći da će mi sa
onim ovcama biti zabavnije nego s tobom. One
znaju da ćute... (ode)
5.
Pojava
LANA,
MARA, potom SANJA
LANA: Bako, meni je žao kada se ti i deda
tako svađate.
MARA: Moram, dijete, kada je takav,
nedokazan. U ovoj kući sve sama moram da radim.
Ništa pod milim bogom neće da uradi dok mu bar tri puta ne kažeš.
LANA: Pa on je sada star, kao i ti. Oboje
ste stari i ne treba puno da radite, samo ono što
se baš mora. Tata kaže da čovjek ako radi samo ono što želi ili što baš mora da radi, da će jako dugo da živi. I da će da
bude srećan. Tako kaže.
MARA: Tvoj tata se nikada nije ni pretrgao
radeći. Zato i jeste onoliki. Stokilaš.
LANA (smije
se): Ja ga zovem: moj debeli tajo.
MARA (sa
sjetom): On se debeo i rodio... Sjećam se, kada je pošao uškolu, pa ja sa brijega gledam dolje
na put i odmah ga, iako je daleko, poznam u grupi djece. Tabana i diže prašinu oko sebe...
LANA: Da li su ga zato zvali Deba?
MARA: Jeste. Djeca ko djeca, odmah ti prišiju
kakav nadimak. Deba je bio neki nevaljali junak iz crtanog filma. Debeo. Djeca
su ga tako nazvala još u drugom ili trećem
razredu ... A ti? Imaš li ti kakav nadimak? Da li djeca i danas jedan drugom prišivaju nadimke?
LANA: Da. Mene zovu Sanjalica. Skoro da nema djevojčice ili dječaka
u mom razredu a da nema kakav nadimak ili
zezalicu.
MARA: Zezalicu?
LANA: Ma, znaš, ono sa čime nekog zezamo.
Ako voli puno da jede mi ga zovemo Žderonja,
ako puno uči on je Štrebalo, ako voli puno da spava on je Spavalica.
MARA: A zašto si ti Sanjalica? Voliš da sanjaš?
LANA: Da. Uvijek kada nešto lijepo sanjam
ja ispričam drugaricama i onda me one zezaju da sam sanjalica. Kao da sam ja
kriva što sanjam samo lijepe stvari i kao da
ja mogu odrediti šta ću sanjati.
MARA: A da li nekada budna sanjaš?
LANA: Kako to?... A, da, znam. Ono zamišljam
kao da sam ja odrasla i da sam učiteljica
ovdje u tvom selu i da imam puno, puno đaka. Je li to?
MARA: Da. To se zove maštanje. Kada budna
sanjaš, zamišljaš, ono što bi voljela da ti se
desi, tada ti u stvari maštaš... (pogleda u stranu i nasmiješi se)... A,
evo ti stiže tvoja stara prijateljica,
Sanjica. Niste se dugo vidjele... od sinoć.
6.
Pojava
SANJA,
pređašnji
SANJA (donosi
2 vijenca šumskih jagoda): Dobar dan, baka Maro, ćao Lano, kako ste?
MARA: Dobra ti sreća, drago dijete. Kako
ti je baba Mitra?
SANJA: Otišla je zorom u grad na pijacu da
proda mlijeko, sir i kajmak, pa će mi kupiti nove
traperice i sandale.
MARA: Ako, ti si to sigurno i zaslužila...
(Lani)... To ti je najvrijednija
djevojčica u selu. Blago momku za
koga se bude udala.
LANA: Ih, do udaje može se ona deset puta
prolijeniti... (smiju se)... dvadeset
puta.
MARA: Ne može, sine. Ko se rodi vrijedan i
pametan on do smrti ostaje vrijedan i pametan...
Idem da vam donesem kolače i domaći sok, a ne one vaše tatrabuke.
LANA (djevojčice
se smiju): Tetrapake, bako. Kaže se tetrapak.
MARA: Jeste, tako se kaže. I nije važno
kako se kaže, važno je da u njima, tim sokovima,
ima svega a najmanje voćnog soka. Sada ćete vidjeti šta je pravi, zdravi, domaći, bakin sok.
SANJA (dok
baka odlazi pruža jedan vjenac jagoda Lani): Evo, ovo sam nam usput nabrala. Izvoli, mislim da si se poželjela šumskih
jagoda.
7.
Pojava
LANA,
SANJA
LANA: Mogu da ti kažem da i jesam... (odlaze desno naprijed, sjedaju na dva panja, a iza njih se zavjesa lagano
zatvara)... One velike što
kupujemo u samoposluzi upakovane u
celofan jesu slatke ali ne ovako. Više volim jednu ovako malu jagodu nego tri onolike velike.
SANJA: I ja. Mislim, volim ja i one velike
sa šećerom, ali ove šumske njima ne treba šećer,
on sve pokvari, zar ne?
LANA: Da... (pojede par komada)... Ovako su mnogo ljepše... Vidi ove što je
velika i crvena kao krv. Pogledaj... (ponudi njoj)... Hoćeš li je ti?
SANJA: Neću, ja sam ih tebi donijela... (kroz smijeh) ... Nisam ja Baba Uzimala
Davala!
LANA (i
ona se smije): Jao, sjećaš se nje? Dođe kod nas kući, stavi na sto preda me pregršt šljiva i kaže: Evo, dijete,
da se malo zasladiš! I dok tako
razgovara sa mojom bakom, pojede
više od pola onih šljiva. Ja jedva
da i stignem koju pojesti. Jede ih Baba Ždera
kao da je na trkama, na takmičenju u brzom žderanju
šljiva.
SANJA: Znam, tako i kod nas. Jedanput na
tacni donijela kolače i kaže kako ih se najela kod
kuće ali da je namjerno napravila više
da i nama donese. I dok je objasnila kako
ih je pravila pola je sama pojela. Uzima sa obje ruke, dok jede onaj kolač što joj je u lijevoj ruci, već desnom uzima
drugi. I kada smo se mi počeli smijati, ona
se trže i veli: Ju, djeco, ja vam sve kolače pojedoh. Nema veze, napraviće baba druge.
LANA: Zato smo je i nazvale Baba Uzimala
Davala... Šta bi sa njom, je li živa?
SANJA (tužno):
Nije. Umrla je zimus, Bog dušu da joj prosti.
LANA (prekrste
se): Bog dušu da joj prosti... Meni je, nekako žao... Nije bila ona tako loša.
SANJA: Nije, bila je dobra, samo ... to za
kolače... (prasne u smijeh)!
LANA (smije
se i ona): Baš si bezobrazna!
SANJA: Pa šta ću, kad god se sjetim toga
ja odmah kao da je i vidim i moram se smijati.
LANA: Jednom, moj brat Pile i ja pošli
gore do strine Jovanke pa smo morali proći
ispred njene kuće, a ona sjedi u bašti i nešto
radi. Kad smo došli blizu, mi je
pozdravimo, a ona nam veli da svratimo na kolače, još su vruči, veli. Hajde, vidimo da je baš navalila, pa svratimo.
Sjednemo tu u baštu pored nje a ona iznese punu vanglu knedli sa šljivama. Uzmite,
veli, najbolje su dok su vruče. Ne bojte
se ja sam izvadila košpe iz šljiva. Najbolje se jedu ovako, pogledajte! I ona uze jednu knedlu i čitavu je strpa u usta,
jednom rukom drži drugu pred ovolikim očima
i divi joj se, a drugom rukom već vadi slijedeću iz vangle. Pile i ja smo uspjeli pojesti samo po dvije, tri a
ona je sve ostalo. Isprazni se vangla začas.
SANJA: Neko može da jede mnogo i svašta.
Ja ne mogu i uvijek se sa mamom svađam zbog
toga. Buraniju i grašak smisliti ne mogu i nikakvu supu, a mama veli da je supa pola ručka i da je tu u njoj prava snaga
za organizam.
LANA: Ni ja supu ne volim. Jedino nekada
mogu jesti malo one sa zvjezdicama. Baš su cakane.
SANJA: A od tjestenine volim samo one
ovako uvrnute nekoliko puta. E, njih mogu da pojedem
i pun tanjir.
LANA: I ja. A znaš li šta ne voli da jede
moj brat Pile? Špagete.
SANJA: Špagete?
LANA: Da, špagete.
SANJA: Zašto?
LANA: Pa, jednom davno, mali dok je bio
davio se s njima. Jedva ga je mama spasila. I od
tada on uopšte ne jede špagete, možeš misliti.
SANJA: Ja ga shvatam. Meni se nešto slično
desilo, ja sam se davila buranijom i od tada
buraniju smisliti ne mogu.
LANA (začuđeno): Buranijom se davila? Kako si to uspjela?
SANJA: Sama sam kriva. Ja sam prijepodne
pomagala mami da očisti buraniju. Vjerovatno nisam dobro pazila i ostalo
mi je nešto onih konaca. Znaš ono sa strane u buraniji što se mora izvaditi
i baciti?
LANA: Znam.
SANJA: E, toga mi je vjerovatno nešto
izmaklo kontroli i kada sam napunila usta sa tom
buranijom, a tu je bila i mrkvica i jedno parčence
mesa, jednostavno se zaglavilo pa ni tamo
ni ovamo, pa mi ne da disati.
Probam gutati to, ne može, probam ga
baciti van - ne može. Umrla sam od straha i jedva sam ga se nekako oslobodila. Pola sata sam se borila. Eto,
od tada ja buraniju smisliti ne mogu.
LANA (ugleda
cvijet): Vidi narcis! Što je lijep!
SANJA: Ima ih ovdje u šljiviku tvoje bake
jako mnogo. A dole niže ka potoku ima još ljepšeg
poljskog cvijeća. Kao da to tvoja baka namjerno uzgaja, a znam da se ono ne uzgaja nego samo raste.
LANA: Jeste, ali ga ona i pazi i uživa u njemu.
Ne da nikome da ga bere. Jako je nježna sa
cvijećem, kao da je živo.
SANJA: Pa jeste živo.
LANA: Znam da je živo tako u zemlji, ali
mislim kao da je živo kao i mi ili kao što su žive cuke, mace, pilići. Znaš, da
hoda i da se javlja nekako.
SANJA: Moja baka tvrdi da i cvijeće sve čuje
i sve razumije što mu se govori. Ona dok
ga zaljeva ili mu briše prašinu sa velikih listova, uvijek nešto govori ili pjevuši. Kaže da tako bolje raste i dobija ljepše
boje.
LANA: Tako i moja baka. Sada kad bolje
razmislim ja mislim da su u pravu
naše bake. Hajde i mi da pričamo sa
cvijećem.
SANJA (nagne
se naprijed): Hajde.
LANA: Hajde ti prva.
SANJA: Šta da mu kažem? ... Hajde ti prva.
LANA: Joj, meni je nezgodno. Naići će neko
pa će misliti da sam luda.
SANJA: I meni je to bez veze. Mislim, neka
naše bake pričaju sa cvijećem ali mi nećemo,
je li tako?
LANA: U pravu si.
SANJA: Ja sada moram da idem, baka će se
brinuti. Doći ću ti poslije ručka
pa ćemo se igrati na staroj trešnji,
kao nekada. Je li važi?
LANA: Važi.
SANJA: Ćao, Lana.
LANA: Ćao, Sanja... (Sanja ode)... A šta ja sada da radim? ... (osvrće se)... Valjda
neće niko da naiđe. Jako bih voljela
da malo pričam sa cvijećem. Da vidim kako je to... (zavjesa se lagano otvara i sada je ona na proplanku uz staru stijenu i malo jezerce) ... Zdravo, lijepi
cvijete, kako si mi?
D R U G A S L I K A
(Šumski proplanak)
1. Pojava
LANA, NARCIS, STIJENA
NARCIS
(glas sa ozvučenja):
Zdravo, Lano, živa da si
Zdravo, Lano, živa da si
milo mi je da te vidim,
moto mog života glasi:
Pred tobom se ja ne
stidim!
LANA (iznenađeno):
Pa ti i govoriš, ne samo da čuješ?! ...
(osvrće se izneađeno)... Gdje sam
ja ovo? Da li ja to sanjam?
STIJENA (iza njenih leđa blago se zanjiše i progobori): Ti si sada u carstvu
snova. Izabrali smo tebe kao najbolju
sanjalicu da te primimo na našu malu svečanost u povodu krunisanja nove kraljice.
NARCIS (obučen kao princ, a takvog i držanja, nakloni se pred Lanom):
Klanjam
ti se, lijepa djevo,
ljubim
ruke i te stvari,
i
ko ne bi sad zapjevo,
pa
da se i dan pokvari!
STIJENA (strogo): Da se nisi usudio, Narcise. Ti jesi lijep i zaljubljen u
samog sebe, to svi znamo, ali pjevati
ne znaš i ja ti zabranjujem! Jesi li me razumio?
NARCIS:
I te kako, stijeno stara,
I te kako, stijeno stara,
namčorasta
Baba Rogo,
za muziku nemaš dara
zbog
toga mi sudiš strogo.
LANA: Nemojte se svađati, to nije lijepo.
Bolje mi recite kako da izađem odavde i da se vratim
svojoj baki?
STIJENA: Uskoro ovdje počinje ceremonija
krunisanja nove kraljice. Nećeš, valjda to propustiti?
LANA: Pa, ako će brzo da se dogodi, voljela
bih da to vidim. Da li ćete mi poslije pokazati
put do kuće?
SRIJENA: Naravno, ti nisi ovdje zarobljenik,
nego gost.
NARCIS
(lagano se njiše):
Naći puta ti ćeš lako
Naći puta ti ćeš lako
samo
prati pogled suri
Stjene
ove i polako
to
poželi i zažmuri!
LANA: Samo tako? Tako lako?
SRIJENA: Pa tako si i došla ovdje, zar ne?
Niko te nije ni doveo ni donio.
LANA: Da stvarno... (osvrće se)... Ovdje je tako lijepo, blago vama.
STIJENA: U stvari, blago tebi, jer sve ovo
je u tebi, u tvojim mislima.
LANA: Kako to?
STIJENA: Ti ovo sve samo sanjaš?... (čuju se fanfare, Stjena i Narcis se uzvrpolje)... Evo ga, počinje ceremonija... Eno, svi su kod dvorca... Eno i kraljice, jaoj što
je lijepa!
LANA (ona
i Narcis sve poskakuju pokušavajući da vide ono što Stijena vidi): Pa ja ništa ne vidim!... Šta da radim? Reci mi, Stijeno,
šta da radim kako bih i ja vidjela kraljicu?
NARCIS (pokušava
da se popne na stjenu, ali ga ova zbaci sa sebe):
Stari
druže, lijepa Stijeno,
Dopusti
mi da sa tebe
Vidim
krasno lice njeno
Zbog
kojeg mi srce zebe!
STIJENA: Sad sam lijepa Stijena, a maločas
sam bila namčorasta Baba Roga?!. . . Lano,
dođi i popni se na mene... (ona se pažljivo
penje)... samo polako... Je li može?
LANA (popne
se i gleda u daljinu): Može, hvala ti, Stijeno.
NARCIS ( dalje poskakuje i vere se): Kaži, Lano, da li vidiš,
je
l zaista lijepa tako?
vidim,
vidim, ti se diviš
znam
da će je voljet svako.
LANA: Zaista je predivna. Ona je, u
stvari, velika crvena ruža. I svi oko nje su cvijeće. Paževi, dvorjani, vitezovi, svi, svi. Ali ona je najljepša... Odoše,
ne vidim ih više... (lagano silazi)... Hvala ti, dobra moja teta Stijeno, što si mi omogučila
da sve to vidim.
STIJENA: Bilo mi je zadovoljstvo.
LANA (priđe
Narcisu koji je tužan sjeo na panj): Nemoj da si tužan, lijepi Narcise. Neka ti ovo bude škola. Ne smiješ se
rugati svima oko sebe. Svako ima svojih vrlina i svojih mana. Ti si lijep, a
teta Stijena je velika i dobra. Ako je ne izazivaš i ne rugaš joj se, možete baš lijepo živjeti i jedno drugom pomagati.
Vidiš kako je meni pomogla da vidim
kraljicu? Tako si mogao i ti, samo da je nisi prije toga izazivao i rugao joj se.
STIJENA: Đabe ti je njemu govoriti. On
voli samo sebe i nikoga drugog.
NARCIS (i
dalje vrlo tužno):
Nije
tačno mudra Stijeno
ti
o meni sudiš krivo
tebi
je u stvari lijeno
da
o meni misliš živo.
STIJENA: Ništa meni nije ni lijeno ni teško,
ali ti mi ne daješ razloge da o tebi drugačije
razmišljam.
NARCIS (razdražljivo):
Pa šta
treba ja da radim
Da
bi tebi pravo bilo
Da
l da čupam il da sadim
Ne
bi li se nešto zbilo.
LANA: Nemoj da se nerviraš, dragi moj
Narcise. Sve se može lijepo dogovoriti. Teta
Stijena ti kaže šta njoj smeta kod
tebe, ti joj reci šta tebi smeta kod nje, popravite to i eto, rješen problem.
STIJENA: Da. To je pošteno. Lana je u
pravu.
NARCIS (uz
lagano njihanje):
Draga
Lano, Stijeno mila,
život
nam je stvarno lijep.
moj je život greška bila,
kod
očiju bijah slijep.
Od
danas ću drugi biti
vidjećete
i vas dvoje
a
dušmani mogu sniti
da
nas zgaze i razdvoje.
LANA: To si baš lijepo rekao. A sada idem.
Kako veliš da odem odavde? Da sjednem
na ono isto mjesto i da zatvorim oči... (sjeda)...
Dobro, prije nego se vratim želim vam
samo reći da mi je bilo drago upoznati
vas i da sam zbog toga srećna... (okrene im leća i zažmuri)... A sada
zbogom, moji dragi prijatelji... (zavjesa iza nje se lagano zatvori) ...
Koliko dugo moram ovako? ... (otvori jedno
oko)... Je li dosta?
2. Pojava
LANA
i PILE
PILE (dolazi
veselo): A tu se kriješ, Sanjalice?!
LANA (radosno):
Pile! Kad si stigao?... (osvrće se)...
Kuda si došao?
PILE: Dole, od potoka. Sa stanice prečice...
Šta ti je, šta se osvrćeš?
LANA: Ništa, samo gledam. Idemo, baka će
se obradobati.
PILE: Čekaj, stani malo da se odmorim... (sjedne na panj)... Sve vrijeme sam stajao
u autobusu a i ova uzbrdica od potoka
dovde mi nije baš dobro sjela. Moram
da se malo odmorim.
LANA (sjedne
pored njega): Dobro ali kratko, baba će se sekirati.
PILE: Zašto? Pa ona mi se još ne nada?
LANA: Brinuće se zbog mene. Davno sam otišla
od kuće, a nisam joj rekla gdje
idem.
PILE: Samo par minuta, sestrice. A šta je
to s tobom?
LANA: Kako misliš? Ništa, što pitaš?
PILE: Ili
si spavala, ili si se morala duboko zamisliti, dok me nisi ranije primjetila da
dolazim. Ja te promatram još dolje od
šljivika, a ti ništa.
LANA: Ma, nešto sam se zamislila. Vjeruješ
li ti da cvijeće čuje i osjeća?
PILE: Ne vjerujem.
LANA: Baka kaže da i cvijeće ima osjećanja
i da nije lijepo pred njim se ružno ponašati.
I još kaže, kada kiša pada tada kućno cvijeće plače i treba ga zaljevati.
PILE: Ma, to su priče za malu djecu.
3.
Pojava
NARCIS,
pređašnji
NARCIS (naglo uskoči iza Pileta, uzbuđen je): Lano, brzo, Stijeni nije
dobro! ... Brzo!
PILE: Ko je ovaj? Da li se to priprema
maskembal?
LANA: To je Narcis, moj prijatelj... (Narcisu)... A šta je Stijeni?
NARCIS: Ne znam, osipa se i zove te.
PILE: Ko je Stijena? Jano, šta se to ovdje
događa?
LANA: Poslije ću ti objasniti, sada me ne
pitaj ništa... (Narcisu)... Idemo!
PILE: Kuda?
LANA (Narcisu):
A kako to da ti sada ne govoriš u stihovima?
NARCIS: Uzbuđen sam, žao mi stare Sijene,
pa sam zaboravio.
PILE: Stanite. Ne idemo nigdje dok mi se
ne objasni. Šta se dešava? Ko je stara Stijena? ... (Narcisu)... Ko si ti tako kostimiran i sve ostalo što me
interesuje, a ne mogu sada da se sjetim
da vas pitam... (Lani)... Lano,
govori!
LANA: Dobro, sve ću ti objasniti, mada sumnjam
da ćeš me i sve razumjeti.
PILE: Samo ti govori. Jesam mlađi od tebe
ali nisam glup. Dakle?
LANA: Prvo moramo svi zatvoriti oči, a
otvoričeš ih kad ti ja kažem, hajde... (svi
zatvore oči, a zavjesa iza njih se
otvara - šumski proplanak)... Tako, sad ih otvori.
PILE (osvrće
se) : Gdje smo mi ovo?... Ovo, mi je nepoznato?!
LANA: Ni meni potpuno nije jasno. To bi
trebalo biti, kako kaže Narcis u mojoj glavi, u snovima mojim, a otkuda sada i ti tu i šta je od svega toga tačno ne bih ti
mogla reči... (priđu Stijeni)...
To je Stijena. Vidi kako je stara i tužna.
PILE (zabrinut):
Šta joj je? Je li bolesna?
LANA: Ne znam... (lagano dodiruje Stijenu) ... Dobar dan, teta Stijeno. Kako ste?
STIJENA: Nije mi dobro, Lano. Tužna sam i
od tuge se osipam. Osvrni se oko sebe i pogledaj.
Vidiš koliko je kamenčića već odpalo od mene.
LANA: Zašto si tužna? Šta se dogodilo?
Danas si bila tako sretna kada se kraljica krunisala.
Šta te je rastužilo?
STIJENA: Stara sam i sama. Sada sam sama.
Ta ruža, koja je danas postala naša kraljica
je moje dijete. Nikla je i izrasla u najljepšu ružu na svijetu tu u mom kamenu. To ti i Narcis može potvrditi. Rasli
su skupa.
NARCIS: To je istina.
LANA: Pa šta ako je i tako?! Baš zato
treba da budeš sretna i ponosna na svoju ružu. A ako nastaviš da tuguješ i da se osipaš pretvoričeš se u gomilu
pijeska i nikada te više tvoja lijepa kraljica
neće moći da vidi, neće moći da ti dođe u posjetu. Nikada ni ona ni niko od nas ostalih koji te volimo.
STIJENA: Mene niko ne voli... A... misliš
da će mi ruža, to jest kraljica doći
u posjetu?
LANA: Naravno. Pa evo ja i moj brat
Dragan, iz milošte ga zovemo Pile, svake godine
na ljetnom raspustu dolazimo našoj baki u posjetu
i uopšte nam ne smeta što je stara. Možda
je i bolje što je stara. Tako nam je blaga i dobra i tako lijepo miriše da ja mislim da na svijetu ništa ljepše
ne miriše nego baka.
PILE: A kako to da stijena govori i ti...
(Narcisu)... Ti si izgleda stvarno
cvijet, taj narcis. Kako to da i ti
govoriš?
LANA: Pustimo, Pile, sada to. Daj pomozi
mo teta Stijeni da se oraspoloži i da prestane da
se osipa.
PILE: Pa šta da radimo?
LANA: Ne znam. Jao, toliko mi je žao teta
Stijene, a ne znam šta da radimo!?
PILE: Mogu da joj pjevam ili recitujem?...
Mogu... mogu i da se kreveljim, znaš kao onda
kada si ti bila bolesna pa si plakala, a onda sam se ja kreveljio i ti si se počela smijati? Sjećaš li se?
LANA: Sjećam se, ali ne znam da li bi to
sada baš pomoglo.
NARCIS (Veselo):
Ja
ideju imam pravu
vama
ću je sada dati
lijepu ružu, kćerku njenu
brzo
ću je ja pozvati!
STIJENA: Neće doći, ona je sada kraljica.
PILE: Pa šta ako je kraljica? Ima da dođe.
Neka samo pokuša da ne dođe, sa mnom će imati
posla.
NARCIS: Ti kraljici našoj prijetiš?
PILE: Samo kažem, kad već vlada...
NARCIS: Morao bi da se sjetiš
Gdje nalaziš ti se sada !
LANA: Dosta vas dvojica, svađom nećemo ništa
postići. Idi, Narcise, zovi je. Samo požuri,
molim te... (Narcis ode, a ona priđe Stijni i počne je milovati)... Strpi
se malo, teta Stijeno. Sada će biti
riješen tvoj problem.
STIJENA: Ne vjerujem ja.
LANA: Moraš vjerovati, ne smiješ se lako
predavati. Šta bi bilo sa nama da se tako lako predajemo.
Da, na primjer, ja kažem sama sebi:dobiću jedinicu iz poznavanja prirode, što đabe da učim, pa da ne uzmem
knjigu u šake i ne naučim lekciju? Naravno,
dobila bih jedinicu. Ali ja se lako ne predajem. Velim sama sebi: Nek samo proba da mi da jedinicu! Sve ću naučiti
pa ne da neću dobiti jedinicu, nego će
ovolika petica da bude u mom dnevniku, to jest u učiteljevom dnevniku ali kraj mog imena. Eto, tako trebaš i ti da se boriš
sa svojim problemima. Svi mi imamo problema.
PILE: Naš tata kaže da samo biudala nema
problema.
STIJENA: Stvarno bi se radovala kada bi mi
došla u posjetu moja lijepa ruža, naša kraljica.
PILE (gleda
desno, kuda je otišao Narcis): Počni da se raduješ, evo je stiže!
STIJENA (uzvrpolji se): Stvarno?! Jao kako sam neuredna, Lano, kćerko, molim
te malo me sredi, stid me je da me
ovakvu vidi naša kraljica.
LANA (sređuje
je): Ne treba da se stidiš svoga djeteta... Eto, sad si kao nova!
4. Pojava
KRALJICA, NARCIS i pređašnji
LANA (Klanja
se kada uđe kraljica, Piletu, tiho): Nakloni se, Pile, takav je red.
PILE (klanja
se): Čast mi je, vaše veličanstvo!
LANA: Otkuda znaš da budeš tako fin?
PILE: Gledao sam u filmovima.
STIJENA (tiho i panično): A šta ja da radim, ja ne mogu da se klanjam?
LANA: Pa ti i ne moraš da se klanjaš. Ti
si joj majka. Ti si sada kraljica majka i svi mi treba i tebi da se klanjamo.
STIJENA (ponosno se uspravi): Je li?! Pa dobro, klaljajte se. Još mi se niko
nikada nije klanjao, baš bih voljela i to
da doživim.
PILE (klanja
se): Čast mi je, vaše veličanstvo!
LANA (klanja
se): Veoma smo radosni zbog vašeg dobrog raspoloženja, vaše veličnstvo.
STIJENA: Milo
mi je, moji podanici... A sada se uozbiljite, evo, prilazi nam kraljica.
KRALJICA (lijepa, velika crvena ruža, koja je do tada nešto tiho razgovarala sa Narcisom, prilazi smiješeći se Stijeni):
Draga majko, veliko mi je zadovoljstvo da te
vidim zdravu i veselu.
STIJENA: I meni je drago da vidim tebe, to
jest vas vaše veličanstvo.
KRALJICA: Jeste da sam sada kraljica ali
ti ne moraš biti tako zvanična. Pa, ja
sam još uvijek ona tvoja mala ruža, koju si tako često
skrivala u svom skutu od vjetra i kiše.
STIJENA (smiješeći se): Ona koja je plakala kada bi grmilo.
PILE: A sada će svi da plaču kada ona
zagrmi.
KRALJICA (Narcisu, prestane se smiješiti): Ko je ovaj drski dječak?
NARCIS: To je brat naše Lane.
KRALJICA: Otkuda on ovdje?
NARCIS: Zalutao. Mislim, ja sam kriv.
Stvar je bila hitna i morao sam da dozovem Lanu
da mi pomogne. Nisam mogao čekati da Lana bude sama i da počne sanjariti, a on je bio tamo i ...
KRALJICA: To se ni po koju cijenu nije
moglo dozvoliti! To je skandal! Zbog toga se glava
gubi!
LANA: Oprostite mu, vaše veličanstvo. Spašavao
je vašu majku, našu dobru teta Stijenu.
KRALJICA: Spašavao!? Od goga? Od čega spašavao?
STIJENA: Znaš, ćerko, ja sam ti bila jako
tužna i počela sam se osipati. Sa mene su se počeli
odvaljivati kamenčići i pretvarati se u pijesak. Da nije bilo ove dobre i hrabre djevojčice, sada bi umjesto mene
ovdje bila samo velika hrpa pijeska.
KRALJICA (nakloni se Lani): Ja sam ti zahvalna, Lano. Dodijelit ću ti največi
orden našeg kraljevstva - Zlatnu
djetelinu sa četiri lista.
LANA (nakloni
se): Ja sam vam duboko zahvalna. vaše visočanstvo. Ali nisam ja zaslužila tako veliko priznanje. Teta
Stijena je bila jako tužna zbog vas, a onda smo
joj Narcis, moj brat Pile i ja pomogli da joj se raspoloženje vrati i to je
sve.
KRALJICA: Zbog mene bila tužna?! Kako zbog
mene? Zašto zbog mene?
STIJENA: Mislila sam, kćerko, sad kada si
postala kraljica da me više nećeš ni poznavati i da te neću nikada više
vidjeti. A bez tebe nema meni života.
KRALJICA: Da nije tebe bilo, draga majko,
ja ne bih ni preživjela sve one oluje, a kamo
li da odrastem i da postanem kraljica. Ti si meni važnija nego cijela kraljevina.
STIJENA: Hvala ti kćerko na tim lijepim
riječima. Neka si mi živa i zdrava!
LANA (nakloni
se): Dopuštate li, vaše visočanstvo, da moj brat i ja sada napustimo ovaj divan san, da se probudimo i odemo
svojoj baki. Ona će se jako brinuti.
KRALJICA: Naravno, draga Lano. Sve dok ja
vladam ovom kraljevinom i ti i tvoj brat ste
veoma dobro došli. Radovaću se svakom našem novom susretu.
PILE (nakloni
se): Bila mi je čast da vas upoznam, lijepa kraljice. Zahvaljujem se na pozivu i budite sigurni da ćemo se rado odazvati,
već sutra.
STIJENA: I ja vam se zahvaljujem. Dođite,
djeco moja, dodirnite me da se napunite čvrstinom
i snagom... (oni to učine)... A sada idite,
svi idite sem kraljice. Željela bih sa njom
nasamo da se nešto dogovorim... (svi se
naklone, Narcis ode desno, Kraljica prilazi
Stijeni, Lana sjedana rub pozornice; Pile ode do ugla, pa dok se zavjesa lagano zatvara, ugleda Lanu kako sjedi,
pa joj veselo prilazi kao da je dugo
nije vidio.)...
PILE (dolazi
veselo): A tu se kriješ, Sanjalice?!
LANA (trgne se, razgleda okolo u čudu): Šta
to govoriš?
PILE: Zar se ne raduješ što me vidiš,
sestrice?
LANA: Ti se šališ, zar ne? Pa već pola
sata smo skupa i ...
PILE: Koje pola sata? Sad sam sa uatobusa,
pa uz potok.
LANA: Hoćeš reči da si tek sad stigao?
PILE: Prije par minuta. A šta je to s tobom
sestrice?
LANA: Kako misliš? Ništa, što pitaš?
PILE: Ili
si spavala, ili si se morala duboko zamisliti, dok me nisi ranije primjetila da
dolazim. Ja te promatram još dolje od
šljivika, a ti ništa.
LANA: Pa mi smo ovako već razgovarali!
PILE: Kada? Ne sjećam se.
LANA (sjeti se): Sad znam, ja sam to sanjala!...
Sanjala sam da si ti došao i da si me zafrkavao
kako sam spavala i onda smo otišli kod teta Stijene, a tu je bio i lijepi cvijet Narcis i kraljica... i...
5.
Pojava
SANJA,
pređašnji
SANJA (dotrči):
Lano, Lano, zove te baba na ručak. Jako se zabrinula što te nema ako dugo.
Šta je s tobom?
PILE: Uspavala se ljepotica. Ja dođoh, a
ona spava ovdje na proplanku.
SANJA: Jesi li opet nešto lijepo sanjala?
LANA (sagne
se i nježno dodiruje cvijet, pa ga uzbere i krišom stavi u džep na haljinici):
Jesam, sanjala sam divan san. Moraću i sutra doći ovdje... (Zavjesa se iza
njih lagano otvara)... ne bih li opet sanjala isti san.
PILE (ugleda
baku ): Eno
moje lijejpe bakice!... (potrči joj u zagrljaj).
T R E Ć A S L I K A
(Kao
prva, dvorište kuće)
1.
Pojava
MARA,
pređašnji
MARA: Dragi moji unučići!... (grli ih)... Danas je bakin najradosniji dan!
PILE: I nama je, bako, ovo najljepše godišnje
doba.
LANA (sa
čuđenjem): Kakvo godišnje doba?
PILE: Pa lijepo, peto godišnje doba. Ljeto
se podijelilo na dva dijela: godišnje doba bake
i godišnje doba popravnih ispita.
MARA: Kakvih crnih popravnih ispita?!
Nisi, valjda, pao na popravni?!
SANJA: Ne bi me čudilo! Kampanjac kakav je
Pile, mora jednom da padne i na popravni!
PILE: Ne boj se, taj film nećeš gledati.
Ako baš hoćeš da znaš, i ovaj sam razred završio sa odličnim.
MARA: Lijepo bakino pametno dijete!
LANA: Bako, a zar se deda još nije vratio
od ovaca?
MARA (zabrinuto):
Nije, dijete, ne znam šta mu se moglo dogoditi?
SANJA: Nemojte đaba da se sekirate. Ništa
mu se nije moglo dogiti, pa nije mali .
LANA: A da ga nisu ukrali oni vukovi na četiri
točka?
PILE: Kakvi sad vukovi na četiri točka?
LANA: Baka kaže da se ovdje ponekad pojave
vukovi na četiri točka i ukradu neko jagnje ili ovcu! To su lopovi koji sa
kolima dolaze fol na izlet, a ovamo kradu jadne
ovčice.
SANJA: Jeste, ima takvih ima. I nama su
nedavno ukrali meni najdraže jagnje...
(tužno)...
zvala sam ga Beka!
LANA (priđe
i zagrli je): Nemoj tugovati. Uskoro ćeš opet imati jagnje, još ljepše i još
slađe.
MARA (zabrinuto):
Ma nije to, ko bi ukrao matorog čovjeka, kome treba starac?!
PILE: Gledao sam u filmovima. To se zove
kidnapovanje. Uskoro će se otmičari Javiti
telefonom i tražiti otkupninu.
LANA: Šta je to otkupnina?
PILE: Tražiće da baka pripremi puno para
pa da im da, na nekom skrovitom mjestu
i tek onda će joj oni vratiti deku.
SANJA: Jesu li se javili, bako? Jesu li te
nazvali?
MARA (zabrinuto):
Nisu i ne mogu me nazvati. Mi nemamo
telefon.
PILE: Onda će ti poslati pismo napisano
slovima koje su isjekli iz novina.
LANA (ljuto):
Šta to trabunjaš, Pile? Prestani već jednom sa tim tvojim bezveznim filmovima, plašiš nam baku .
PILE: Ne kažem ja ništa, samo sam tako
gledao u filmovima.
LANA (tužno
dodiruje ogradu): Jadni deko, a čitavo je jutro popravljao ogradu.
MARA (umorno
sjedne na panj): Ja sam kriva. Ja sam ga natjerala da ode do ovaca.
LANA (zagrli
je): Ništa ti nisi kriva, bako i nemoj više da se sekiraš, doći će deko
brzo, vidjećeš!
MARA (tužno):
Jesam, jesam, kriva sam. Cijelo sam jutro galamila na njega i onda sam ga natjerala da ode do ovaca iako mu
se nije išlo. Jadnik, mora da je naslutio da
će mu se nešto strašno dogoditi!
PILE: Sjetio sam se! A kako bi bilo da ja
otrčim do policijske stanice i sve im ispričam?
SANJA: Ma nemoj, a šta ako bude da je
deko, jednostavno svratio u kafanu na po jednu sa
drugarima, pa osramotimo i njega i sve nas?!
LANA: Da, moglo bi i to da bude.
MARA (tužno):
To ne može biti, ne ide moj Mitar po kafanama.
PILE: Ne ide ni naš stari, pa mu se,
bogami, koji put omakne. Dođe kući malo nacvrcan a onda mama galami i proklinje i njega i kafanu i onoga ko ga na to
nagovorio.
SANJA: Tako i moj tata ali mama ne smije
ništa da mu kaže, jer ako bi mu prigovorila
on bi se samo okrenuo na vratima, pozdravio
je ovako... (pokaže kao kada se vojnici pozdravljaju)... i otišao bi nazad
u kafanu. Tada bi se kući vratio tek u zoru.
LANA (sjedne
pored bake, pa zabrinuto): Pa šta da radimo, bako?
MARA (tužno):
Ne znam, nisam pametna, dijete moje drago. Jednostavno, nisam više pametna.
PILE: Sjetio sam se! Znam šta ćemo! Idemo
mi do ovaca, a ako ne bude tamo, vratićemo
ovce kući, pa ćemo onda da ga potražimo u kafani kod Pece.
MARA: Može djeco, idite ali nemojte da se
zadržavate da me i vi brinete. Dosta mi je jedna
briga. Moja matora briga!
LANA: Sačekajte trenutak... (ode desno naprijed i krišom da niko ne vidi
izvadi cvijet iz džepa)... Narcise
moj dragi, pomozi sada ti meni. Kako da nađem deku? Kuda da idem? Molim te pomozi mi!
NARCIS ( prvo se začuje tiha muzika, a zatim glas sa razglasa):
Ne
brini se djevojčice mila
ti
si dobra prema meni bila,
tvoju
brigu ja mogu da shvatim
sada
žurim deku da ti vratim.
Pitaću
i ptice i cvijeće
i
sve živo što se poljem kreće
a ti
pođi nemoj zastajati
tvoje
srce puta će ti dati!
LANA (poljubi
cvijet pa ga vrati u džep): Evo me, sada možemo ići. Ćao, bako, nemoj da se brineš, ... (smješeći se)... brzo ćemo ti pronaći
tvoje matoro gunđalo.
MARA: Čuvajte se, djeco moja i požurite!
PILE: Naravno, bako i ništa se ti nemoj
sekirati. Mi ćemo začas pronaći deku i dovesti ga
kući... (odu lijevo).
2.
Pojava
MARA,
potom MITAR
MARA (kupi
lagano veš sa štrika): Kuku meni do Boga. Šta me snađe. A kojim me je vrag tjerao da ga baš danas šaljem do ovaca. Toliko puta su se same kući
vratile i nikada mi ni jedna nije falila.
I zašto, uopšte vjerujem u to što pričaju ženturače po selu? Ne kažem da možda nema tih
vukova na četiri točka. Možda ih i ima i možda
i kradu jagnjad i ovce, ali meni nisu još ni jednu ukrali. Ovako, Bože mi oprosti, umjesto ovce ja mogu lako da
izgubim mog Mitra... (Mitar viri iza ograde s desna)... Šta bih ja jadna da
ostanem bez njega? Dobro, jeste on i star i malo
čangrizav, ali kakav je takav je - moj je. Lijepi moj Mitre, samo se ti vrati svojoj baki. Nisam ni ja zlato, znam
ja to... (Mitar pokuša da se ponovo
iskrade, ali zapne za nekakvu šerpu, ona
se trže pa ga ugleda)... Stop, stoj, stani! Gdje si do sada, kukavče crni?
MITAR: Tu sam, odavno sam se vratio, ali
sam zaspao na ogradi tora dok sam
brojao ovce.
MARA (ruga
mu se): Ma da, veliko stado pa ga teško izbrojati
MITAR: Šta ću kad sam umoran?!... Reci mi,
je li Pile stigao?
MARA: Naravno da je stigao i to poodavno.
Zašto ne bi stigao, nije više mali.Nije on kao
njegov djed, pa da se izgubi u po bijela dana.
MITAR: A gdje su djeca?
MARA: Otišla su tebe da traže, kukavče
crni.
MITAR: Zašto da me traže? Nisam malo
dijete pa da se izgubim?
MARA: Gori si nego malo dijete. Kako su se
samo djeca zabrinula zbog tebe.
MITAR: Sad kukavče crni, a maločas sam bio
lijepi tvoj Mitar?!
MARA: Veoma nepristojno je prisluškivati
nečija razmišljanja.
MITAR: Nepristojno, veliš? Više je
nepristojno glasno razmišljati kada si sama. Samo budala priča sama sa samom sobom.
MARA: Sada sam i budala, je li? I jesam,
mogu ti reći. Kada sam se zabrinula za tebe. To
mi je hvala za moje suze.
MITAR (uzme
sjekiru i nastavi prikivati ogradu): Pa suze, nešto nisam vidio.
MARA: Kada si čorav kod očiju. Ja ti
lijepo već dugo govorim idi kod očnog ljekara neka
ti izmjeri vid i da neke naočale. Jednom
ćeš sebi prste odsjeći sa tom sjekirom. Šta
je više kuckaš i pribijaš, vidiš da je čvrsta?!
MITAR: Pa moram ručak zaraditi... Ima li šta
da se jede u ovoj kući?
MARA: Ima, naravno. A kada to nije bilo? U
mojoj se kući uvijek imalo šta jesti i kad nam
je bilo najteže.
MITAR: Pa daj onda, gladan sam ti kao vuk!
MARA: Gladi muhu po trbuhu, nek ti muha
pitu kuha!
MITAR: To mi je još i pokojna matera govorila.
MARA (ruga
mu se): Matera ?!
Da te samo djeca čuju! Kako te nije sramota za onu divnu ženu, pokojnu majku tvoju, Bog da joj dušu prosti, ti kažeš matera .
MITAR: Daj ženo, matere ti, ne zvocaju
nego postavljaj da se jede. Vrijeme je.
MARA: Nije vrijeme.
MITAR: Kako to?
MARA: Tako, lijepo, nije vrijeme.
MITAR: Pa kada će biti, ako nije sada?!
MARA: Čekat ćemo djecu, pa svi skupa da ručamo,
takav je red. Ne bi bilo lijepo da mi jedemo,
a oni gladni tebe traže po selu.
MITAR: U pravu si, ženo!
MARA (krsti
se): O hvala ti Bože da sam i ja nekada u pravu!
3.
Pojava
LANA,
PILE, SANJA, pređašnji
LANA (djeca
utrčavaju, ona zabrinuto ne vidi djeda koji se sagnuo): Bako, bakice, nigdje ga nema!
SANJA: Veli nam čika Boro da je davno otišao
kući sa ovcama!
MARA: Smirite se, djeco moja, naša izgubljena
ovčica se sama vratila kući!
PILE (kada
se djed uspravi, radosno): Evo ga! Đe si, đede, međede?!
MARA (dok
se njih dvojica grle): Sram te bilo, Dragane, kako ćeš djedu reći da je međed?!
MITAR: Neka, Maro, pusti dijete!
MITAR: Neka, Maro, pusti dijete!
PILE: Pa, bako, mi se tako šalimo!
MARA: Kakva vam je to glupa šala?
MITAR: On ima pravo, on je moje magare
malo!
SANJA: Ako je on magare, šta sam ti onda
ja?
MITAR (sjeda
i stavlja unučad na krilo): Ti si moje zlato zlatno!
SANJA (priđe
Mari): Mene moja mama zove Sunce.
MARA (nježno
je prigrli): I jesi Sunce, Sanjice moja draga. A sada vas troje, dosta maženja i škakiljanja, treba da se ruča.
I ti ćeš Saljice sa nama ručati, pa se poslije možete
lijepo! igrati. Idemo... (svi idu lijevo
u kuću).
Z a v
j e s a
Nema komentara:
Objavi komentar