CRVENKAPA I LIJENI VUK (Savo Škobić), objavljena u zbirci pozorišnih predstava za djecu "Zaljubiška" (2009. "Srpska knjiga" Ruma)

Lica:

- CRVENKAPA;

- VUK;

- LOVAC;

- BAKA;

- SMOTANKO (PATULJAK):

- SNJEŽANA;

- DEDA MRAZ.

Mjesto i vrijeme radnje:

Zima u jednoj strašnoj šumi.

1. Pojava

                                             CRVENKAPA

 CRVENKAPA (Kada se zavjesa otvori, polako sa vidljivim strahom ide    kroz šumu i pjevuši): Ko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš.         Vuka se ne bojim ja, tralalalala... Zdravo, djeco. Kako ste? Hvala na     pitanju i ja sam dobro, samo me je malo, malkice strah. Znate ja kad god    idem kroz ovu strašnu šumu... Šta, za vas ovo nije strašna nego          krasna šuma? Hajde, recite mi, je li to strašna ili krasna, divna    šuma! Šta    mislite, da čujem? Divna šuma?! Za vas je ovo divna      šuma?! Lako je vama da vam ovo bude krasna šuma kada vi niste u njoj, nego ste se lijepo zavalili u te vaše stolice i gledate kako se ja ovdje     smrzavam od straha i tresem od zime. Pardon, obratno: zimim od         smrzavanja i straham od treska, Opet sam pogriješila. Ma nema veze, ja       znam da ste vi pametna dječica i da ste vi veoma dobro razumjeli šta          sam ja u stvari htjela da vam kažem, zar ne? Strah je strah i nema tu   šta puno da se mudruje. Pa ivi znate šta je to strah, zar ne? A znate li       vi, djeco, što je mene spopao strah i koga se ja to bojim, u ovoj      strašnoj šumi? Koga? Jeste, vuka, naravno. Pa ko se ne bi bojao vuka? Tvrdim da se svi,  ama baš svi, sva djeca cijeloga svijeta plaše vuka i da nema ni jedno jedino dijete koje se ne plaši vuka na cijeloj        zemaljskoj okrugli, pardon, kugli. Je li tako? ... Tako je. Ima li od           vas neka junačina koja se ne boji vuka i koja bi smjela samnom da se      šeta po ovoj strašnoj šumi, a? Ako ima neka izvoli doći ovdje na           pozornicu, pored mene... Hajde, hajde junačine, da vas sad vidim! Ko         smije?... (malo improvizacije sa djetetom koje eventualno dođe).

2. Pojva

                                      CRVENKAPA i VUK

CRVENKAPA (sama ili u društvu lagano ide dalje ka sredini pozornice, gdje je velika bukva, i prestrašeno pjevuši): Ko se boji vuka još, tri      za groš, tri za groš. Vuka se ne bojim ja, tralalalala... (iza bukve se      prvo pojavi stolica, a potom lijeno zijevajući i protežući se vuk,           koji se strovali u tu stolicu, te lijeno riknu prema Crvenkapi )...          Jao, znala sam, to je vuk, to je vuk. I uvijek, ama baš uvijek kada ja      nosim bolesnoj baki malo kolača i cviječa on mi se stvori na putu i      sve mi pokvari. Sada će sigurno da me pojede, kako me samo gleda.  

VUK (lijeno): E, baš neću da te pojedem. Nisam gladan, a nekako sam danas        i prilično lijen. Hajde, produži dalje. Ovako, ovdje pomjerivši        stolicu sada sam baš uhvatio jedan lijep i topal zračak sunca, pa bih         malo da dremnem. Hajde, šta me gledaš, produži svojim putem.

CRVENKAPA: Stvarno?!

VUK (lijeno): Najstvarnije.

CRVENKAPA: A zar ti sada nećeš, kao što to biva u priči Crvenkapa, da    me pitaš šta ja to nosim u korpici, kome to nosim i gdje stanuje moja         bolesna baka?

VUK: Neću.

CRVENKAPA: Nećeš?

VUK: Nije da neću, nego neeeeću, da li ti razumiješ srpski?

CRVENKAPA: Pa, ovaj, i razumijem i ne razumijem...

VUK: Kako to?

CRVENKAPA: I kukuriko.

VUK: Šta kukuriko?

CRVENKAPA: Šta kakoto?

VUK: Nisam reko kakoto, nego kako to?

CRVENKAPA: Ne kaže se reko, nego rekao.

VUK: Pa reko sam rekao.

CRVENKAPA: Lijepo.

VUK: Šta je lijepo?

CRVENKAPA: Pa to što me pitaš.

VUK: Je l' ti to mene zezaš, malkice?

CRVENKAPA: Aha, malkice.

VUK: E, pa lijepo, nemoj više da me zezaš ni malkice.

CRVENKAPA: Pa ja dobro znam srpski ali ne znam zašto nećeš da me       pitaš kao što onaj vuk pita onu Crvenkapicu u onoj priči?!

VUK: Zato glupa djevojčice, što je to ona priča, a ovo je ova priča. Ovuda će         sada da prođe i da se malo zadrži, dragi naš Deda Mraz, da djeci podijeli paketiće. Zar ti misliš da bi meni dao paketić, ako bih ja sada tebe pojeo ili, nedaj Bože, onu tvoju bolesnu babetinu? Nebi,           naravno da nebi mi dao paketić.

CRVENKAPA: Pa ti nisi dijete! Ti si stari okorjeli vuk i zašto bi Deda        Mraz tebi dao paketić?

VUK: Zato što je i Deda Mraz star i čorav, pa kad me vidi ovako malog sa   cuclom, misliće da sam stvarno dijete pa će mi dati paketić.

CRVENKAPA: Zar te nije sramota, ti tako mator pa paketić?! Da sam na     tvom mjestu, ja bih u zemlju propala od sramote, zbog toga.

VUK: Ali nisi na mome mjestu nego si na svome mjestu i to veoma lošem.

CRVENKAPA: Što?

VUK: Zato što si stala tu i zaklanjaš mi jedan jedini topli zračak sunca...       (drekne)... Makni se, budalo!

CRVENKAPA: E, neću!  I mene grije taj zračak sunca.

VUK: Ali to je moj, ja sam ga prvi vidio!

CRVENKAPA: Pa šta, kao da je to neko pravilo? Pomjer se ti, eno ga tamo          još jedan zračak.

VUK: Pa kada mi je mrsko da se pomjeram! Lijen sam, a danas nešto posebno.     Neda mi se ama baš ništa raditit.

CRVENKAPA: Ova djeca i ja imamo baš jednu pjesmu za tebe, slušaj...     (pjeva: "VUČE, VUČE BUBO LENJA!", kad završi, pobjedonosno)... A,         šta sada kažeš?

VUK: Nemam riječi, oduševljen sam.

CRVENKAPA: A sada bi stvarno trebalo da pomjeriš te svoje prljave         nožurde, pa da ja požurim, baka će se brinuti.

VUK: E baš nisu prljave, prao sam ih prije tri mjeseca, a jesi li ti čula za      troskok?

CRVENKAPA: Jesam, zašto?

VUK: Pa preskoči ih, mrzi me da ih pomjeram.

CRVENKAPA: Ne mogu ja da preskačem te tvoje velike, prljave i bezvezne         nožurde, nožurdine!

VUK: Imam ideju, hajde idi... (pomjeri noge)... i ostani tamo kod bake, pa kada prođe Deda Mraz, ja ću doći da vas lijepo pojedem. Hajde, opleti!

                                                3. Pojava

                                      BAKA i pređašnji

BAKA (ulazi iz dubine pozornice i vitla metlom): A, to bi htio, crkotino!... (Opali Vuka metlom, koji zbriše na kraj pozornice; nježno zagrli        Crvenkapu)... Milo bakino dijete, je li te puno prestrašio ovaj bivši      vuk?

CRVENKAPA: Jeste, bako. Sva ti se tresem od straha.

VUK (buni se): Kako molim?! Ja ne dozvoljavam! Nisam ja nikakav bivši vuk... (malo prijeteći im priđe)... Ja sam još uvijek aktuelni gospodar ove     šume. Ja još mogu i da...

BAKA: Šta ti to možeš?

VUK: Mogu da riknem, da se sva šuma zatrese.

BAKA: Hajde, rikni, baš bih voljela da čujem.

VUK (pokušava svom snagom da rikne, ali mu ne ide): Ne znam šta mi je danas, inače ja mogu jače.

BAKA: Trebao bi redovno zube da pereš, a nisi ih prao ima godina dana.

CRVENKAPA: Boga pitaj, bakice, kada se i okupao, vidi ga samo kakav je          štrokav!

VUK: Ja protestiram! Ja ne dozvoljavam takav razgovor samnom i o meni! To      me vrijeđa totalno i sasvim!

BAKA: Pa šta bi ti falilo malo higijene?

CRVENKAPA: Da nam budeš  fini.

VUK (ljutito): Neću ja da budem fini vuk, nego strašni vuk. Gdje ste vi       čuli    za finog vuka?

BAKA: Ja sam čula da ima neki fini vuk u nekom cirkusu, zna da svira u    bubanj i svašta nešto još.

CRVENKAPA (djeci):  A šta vi mislite? Je li bolje da on ostane strašni       vuk ili da postane fini vuk?... Strašni?!... Fini?!... Hajde da     glasamo, ko je za to da on ostane strašni vuk, neka riče kao vuk, idemo,        sad... Niste me mnogo uplašili, ali svejedno. Idemo sad, ko je za to da           on bude fini vuk neka mjauče kao mačka, idemo. sad... Pa neko bi rekao      da će danas samo mačke i vukovi da dobiju paketiće. Šalim, se          naravno. Vi ćete dobiti paketiće. Hajde sada da pjevamo. Pjevaćemo    mojoj baki, jer nju pjesma jedino može da oraspoloži, (baki)... Bako,          koju bi pjesmu željela da ti ova slatka djeca i ja odpjevamo?

VUK: Pjevajte joj onu: Zbogom lijepa mladosti, dobrodošla starosti! ...        (smije se)... To je njen hit!

BAKA: To je tvoj hit, crkotino jedna... (zamahne metlom, a vuk zbriše iza   bukve)... nemoj da te opaučim ovom metlom, pa da izbrojiš sve svjezde       na nebu... (važno i sa dragošću Crvenkapi) ... Vi ćete meni, draga djeco       moja, pjevati meni najdražu i najveseliju pjesmu: “Hajmo curice, hajmo     dječaci“... A? Je li može?

CRVENKAPA: Ma, može draga moja bakice, za tebe sve može.

VUK (iza bukve viri): Protestiram! To je atak na moje uši, na moje bubne    opne! Ja ne dozvoljavam... (djeci prijeteći)... Djeco, ako čujem samo           jedan glasić da pjeva tu pjesmu, sve ću vas pojesti! Jeste li me čuli, vi bezobrazna dječurlijo?! Sve, sve do jednog ću PO-JE-STI!  

BAKA: Nebojte se, djeco. On može pojesti samo svoje lijevo uho ili svoju   desnu patiku i ništa više. Zato, slobodno pjevajte svojoj baki.      Pjevajući meni, Crvenkapinoj baki, vi, u stvari, pjevate svim bakama       svijeta, pa i vašim ličnim... (Crvenkapi) ... Hajde, lijepa bakina            princezo, pjevaj... (Svi sem vuka pjevaju i igraju, pred kraj pjesme     dolazi lovac koji je očito zbunjen zatečenom situacijom)... 

                                                4. Pojava

                                      LOVAC i pređašnji                 

LOVAC (ne vidi vuka, zbunjenost pokušava sakriti usiljenom veselošu):    Zdravo živo ljudi mili! Veseli mi uvijek bili!... Takve volim da vas   vidim: raspjevane, razigrane, zdrave i vesele! To! ... To!

BAKA (umorna od igranja): Stop, stoj, stani! Gdje se gasiš? Otkuda ti,      lovče? Šta tebe dovodi ovamo?

LOVAC: Kako, otkuda ja u šumi, pa lovcu i jeste mjesto u šumi, da juri i    neprestano proganja zločestog vuka i štiti dvije najljepše dame na          svijetu... (priđe im)... malu Crvenkapicu i njenu slatku bakicu... (ljubi      im ruke, a iza njegovih leđa vuk se lagano izvlači iza bukve i pažljivo       sjeda u svoju stolicu)... Eto zašto sam ja ovdje, da budem spreman ako           slučajno naiđe vuk da ga odmah upucam.

CRVENKAPA: Vuk?

LOVAC: Vuk, nego šta?!

BAKA: Ih , otkada je on ovdje!

LOVAC: Ko?! Vuk?!... (osvrće se oko sebe nekoliko puta dok ne ugleda vuka,     uperi pušku u njega): Ruke, ovaj, šape u vis i noge, i noge u vis! Ne     mrdaj! Šape i noge u vis!Smjesta, odmah, brzo!

VUK: Zašto, šta sam skrivio? Nikoga nisam ni pojeo ni prepao. Kada sam    htio da ih prestrašim, one su mi se smijale. I one i ova glupa dječurlija.

BAKA: Pa ko ti se ne bi smijao kada si tako smotan?! Ko?

VUK: Eto, lovče, vidiš. I sada ja trebam tebi da se predam! Pa to je    toliko smiješno da mi dođe da sam sebe zagolicam pa da se slatko smijem.

LOVAC: Ruke, ovaj, šape u vis, kad ti lijepo kažem! Nema smijanja kada je         situacija krajnje ozbiljna! Najozbiljnija!

BAKA: Dobro je, lovče, mi cijenimo tvoje samopožrtvovanje, ali olabavi     malo. Pusti ga, jadnička, nije on kriv što je ostario i postao   bezopasan.

LOVAC: Takvi su najopasniji, ja kada vam kažem! Imajte povjerenja  u moje       iskustvo, cijenjena Crvenkapina bako.

CRVENKAPA: Pa nemojte biti toliko strogi, čika lovče, ipak je to samo      stari olinjali vuk, pogledajte ga samo.  Evo, pitajte djecu... (djeci)... Djeco, recite, da li je ovo strašni vuk ili nije strašni vuk?

VUK (pokušava da bude strašan, da riče i sl.): Naravno da sam strašni vuk,         zar ne djeco?!

CRVENKAPA: Eto, vuče, ni djeca te se ne boje.

VUK: Ja sam danas nešto posebno lijen i dobar, valjda zbog Deda Mraza, ali         sutra, sutra ću vas sigurno sve pojesti... (ode do stolice da bi sjeo).

                                                5. Pojava

SMOTANKO i pređašnji

SMOTANKO (ulazi iz dubine pozornice i sklanja stolicu na koju je vuk htio       da sjedne; pošto vuk zvučno padne, patuljak stavi stolicu pred baku,        popne se na stolicu, nakloni se baki i ljubaznim glasom): O, lijepa    djevo nekadašnja, davna roso sa najljepšeg cvijeća, tajna zvijezdo neba        plavog, topli zračku sunca zlačanoga, zdravo-živa bila!

BAKA (polaskana): O, jako lijepe riječi, mladi gospodine. Sa kim imam čast        razgovarati?

SMOTANKO (siđe sa stolice, koju vuk odnosi do bukve i prilazi Crvenkapi,        klanja joj se): O, najljepša kćeri vjetrova, mirisu planinskih visova,       kraljice svih mora i okeana, vladarice neba i zemlje, zdravo-živa        bila... (nakloni se i ode do vuka, nagazi ga, a kada ovaj skoči i počne da     jauče, uzme stolicu, donese je do lovca i popne se na nju)...  O,         nepobjedivi vitezu nebeski, zaštitniče ovih lijepih dama, heroju          koji    si spreman živi grom golim rukama uhvatiti, zdravo-živo bio.

LOVAC: Polaskan sam mali čovječe vašim riječima, ali ne znam ko ste vi,   otkuda ste došli? I kakve namjere imate?

SMOTANKO (skoči sa stolice u momentu kada je vuk snažno potegne, tako        da se ovaj stropošta zajedno sa stolicom, naklanja se prisutnima): Naravno da ću vam se predstaviti, dragi prijatelji, ja sam Smotanko,        jedan od sedam Snježaninih patuljaka iz istoimene bajke. A otkuda ja ovdje u vašoj bajci, vjerujte ni meni to nije jesno i nemam odgovor na         to pitanje. Pošto sam Smotanko, vjerujem da sam maločas još u svojoj    bajci nešto pogrešno uradio. Nešto sam ubrljao, uprskao, šta li      već?!.

VUK: Pa što ne ode u neku drugu bajku nego baš u moju dođe da mi gaziš kurje oči?

SMOTANKO: Najbolje su kurje oči na kurjaku... (ponovo ga nagazi, a ovaj        jauknu)... Zar ne, kurjače?!        

CRVENKAPA: Pa šta ćeš sada? Kako ćeš se vratiti u svoju bajku?

SMOTANKO: Ne znam, pojma nemam. Nisam pametan. Veze nemam...

CRVENKAPA: A šta misliš da ti djeca pomognu?

SMOTANKO: Kako?

CRVENKAPA: Lako, evo ovako: i djeca i svi mi ovdje ćemo zajedno što    glasnije možemo dozivati Snježanu, tvoju Snježanu, pa kada ona dođe      po tebe, ona će te znati i vratiti, zar ne? Je l' važi?

SMOTANKO (tužno, molećivo): Ako djeca budu htjela? Ja bih vas, djeco lijepo molio da mi pomognete da se vratim svojoj kući. Kao što vi      volite svako svoju kuću tako i ja volim svoju, zar ne?

CRVENKAPA (djeci):  Hajde djeco da svi skupa dozovemo Snježanu! Znate, to   je ona Snježana iz bajke Snježana i 7 patuljaka. Znate li tu bajku?       Znate, dobro. Hoćemo li?... (Svi dozivaju Snježanu, koja se pojavljuje s        desna iz dubine pozornice; vuk iskoči pred nju iza bukve i prepadne je)... Ma, vuče, sram te bilo!    

LOVAC (Uperi pušku u vuka): Ruke, ovaj šape u vis!... (patuljak pritrči     vuku i nagazi ga, a potom priđe Snježani uzme je za ruku i povede)...           Nazad na stolicu, pa ako još jedanput ustaneš odmah ću te upucati!.. (vuk ga brzo posluša)...  Je l' jasno?!

                                                6. Pojava

                                      SNJEŽANA i pređašnji

SNJEŽANA (obazrivo): Dobar vam dan želim... Zvali ste me?

SMOTANKO  (pritrči vuku, nagazi ga, a kada ovaj skoči od bola, ukrade mu    stolicu, donese do Snježane, popne se na stolicu i prijateljski je zagrli): Ja sam ih zamolio da te zovu. Ova slatka dječica i ovi divni    ljudi su to odmah uradili i sada eto te ovdje, u ovoj njihovoj bajci, Snježanice moja mila.

SNJEŽANA (nasmiješi mu se): A otkuda ti, Smotanko moj mali ovdje?... Ne        znaš, a da pitamo djecu?...  (priđe djeci)... Recite mi, dječice, otkuda        ovaj moj patuljak Smotanko ovdje... Zalutao? ... Izgubio se?... Zato što    je smotan pa se izgubio?... A vi djeco, da li se vi nekada izgubite, pa         ne znate da se vratite kući?... Ne!? Naravno da ne. Vi niste smotani           kao ovaj moj Smotanko  i vi znate dobro da pazite kuda i kako idete.

BAKA: Hajde sada da sve ovo lijepo proslavimo!

S V I: Da proslavimo!!!

CRVENKAPA: Da pjevamo?!

S V I: Da pjevamo!!!

CRVENKAPA (priđe djeci): Djeco, koju bismo pjesmu sada mogli da        pjevamo? Šta biste vi voljeli da pjevamo... Koju? ... “ Ivin voz“?        Odlično, uz tu pjesmu ćemo i igrati svi zajedno. Igraćemo se veselog    vozića... (pjevajući tu pjesmu silaze među djecu i igraju se voza u koji se       uključuju i djeca). Djeco, znate šta sam se sada sjetila? Možda Deda   Mraz i ne zna da ga mi ovdje čekamo. Hajde lijepo da ga mi složno i iz           sveg glasa dozivamo. (među djecom su i dozivaju ga sve dok se ne pojavi).

                                                7. pojava

                                      DEDA MRAZ i pređašnji

DEDA MRAZ (sa velikom vrećom na leđima i u pratnji nekoliko šumskih životinja koje veselo skakuću oko njega prilazi rampi, a ostali su          oko njega napravili veliki polukrug): Iz daleka puta ja vam dođoh,        djeco moja draga. Zato što znam da ste to zaslužili. Želio bih samo da kažem, neka vam je sretno i veselo djetinjstvo i uživajte u njemu    što više možete. Budite dobri, kao što ste lijepi i vrijedni koliko       ste pametni, pa ću ja doći i slijedeće godine. Draga moja djeco, neka   vam je sretna i lijepa Nova Godina... A sada, hajde da podijelimo           ove    pakete. Crvenkapa će vas prozivati a vi dođite ovdje do mene da se    lijepo slikamo i malo razgovaramo, a ja ću svaku vašu sliku da     ponesem i da vas gledam, slušam i pratim kakvi ćete biti i      slijedeće godine. Od toga koliko ćete biti dobri, vrijedni i          pametni, zavisi kakav i koliki ću vam paket donijeti slijedeći put.   Hajde, prozivaj!             

-   K  r  a  j   -