Lica:
-
NATAŠA, djevojčica, 14 godina,
-
VESNICA, njena sestra, 10 godina,
-
MARA, Natašina školska drugarica,
-
JELENA, Natašina školska drugarica,
-
MARKO, Natašin školski drug,
-
NIKOLA, Natašin školski drug,
S L I K A P R V A
Velika, raskošna terasa
stana Natašine porodice. Baštinska garnitura i mnogo cvijeća, koje Nataša i Vesnica zalivaju. Mara i Jelena
igraju badminton, a Marko i Nikola sjede na betonu i igraju šah. U pozadini
njihovog razgovora čuje se neka popularna melodija.
1. Pojava
NATAŠA, VESNICA, MARA, JELENA, MARKO, NIKOLA
NATAŠA: Što si Vesnice tako
dosadna!? Nisam ti ja učiteljica pa da te ispitujem pjesmicu. Nemam ti ja ni
vremena za to. Znaš šta je mama rekla? Pored naše sobe, moramo spremiti i ovu
terasu, zaliti cvijeće po cijeloj kući, usisati našu i spavaću sobu, dnevni
boravak i u njemu obrisati prašinu. I sada bi ti, pored tolikog posla, da ja
sjednem i da slušam kako ti nisi naučila napamet nekakvu pjesmicu. Ma, hajde
molim te! Ne dolazi u obzir!
VESNICA:
Ali, Natašice, ja jesam stvarno naučila tu pjesmicu napamet, a ti treba samo da
me ispitaš, da bih se ja sama
uvjerila u to. Ne mogu sama sebe da preslišavam. Daj, sestrice, molim te. Učini mi to.
NATAŠA:
Pa zar se tebi ne može dokazati da nemam vremena. Jesi li toliko nedokazana? Ne-mam vre-me-na!!!
MARKO:
Kako to da djevojčica može biti nedokazana ili dokazana? Šta je ona? Neka tajna koju treba dokazivati?
JELENA: Ili neka
planeta?
NIKOLA: Ili
krivica?
NATAŠA:
Dobro, dobro, u pravu ste. Što ste odmah zagraktali. A kada srbadžija počne da ispituje, svi se pokunjite i niko ni
riječi da prozbori, a ovamo lovite svaku moju grešku.
VESNICA: Hajde seko, molim te, propitaj me samo
jedanput.
NATAŠA: Ne dolazi u obzir!
MARA (prestane
igrati i priđe): Dođi Vesnice, ja ću te ispitati.
NIKOLA: Ne govori ništa bez advokata.
MARKO:
Šta je sad to? Mara postala neki detektiv, inspektor, šta li?
MARA:
Ko se našao da mene ispravlja u govoru, dvojkaši. Dobro vam je maločas Nataša rekla. Pokažite se vi u školi, na
času, pred nastavnikom, pa onda kada budete imali sve petice, kao što ih mi imamo, onda ćemo vam dopustiti da
nas ispravljate u govoru, je li
vam jasno, dvojkaši!
MARKO:
Ja nisam dvojkaš... Ja imam trojku.
MARA: Velike li razlike, Bože moj, Bože!... (Vesnici)... Dođi Vesnice da te preslišam, propitam, ispitam, utvrdim tvoje znanje i sve ostale
varijante te riječi. Hodi, sjedimo za
sto.
stare slike, gleda tiha kao sjena,
dok tiho duboko uzdiše. baka mi tada na tugu
miriše
Kada se spretno
kuhinjom mota
da pitam šta radi mene je sramota,
ja po mirisu saznam mnogo više:
na kolače mi baka miriše.
Bolestan kad sam, tada se brine
kako vatru groznu sa mene da skine.
Umornom rukom znoj sa čela briše,
na doktora mi baka miriše.
brodovi plove po nemirnoj vodi.
Evo i danas kad nje nema više,
život mi na baku
miriše.
MARA (sa
smješkom zatvori knjigu i radosno): Bravo Vesnice! Divno si to izgovorila, svaka ti čast!... (svi
koji su pažljivo slušali, oduševljeno aplaudiraju, a Vesnica se klanja kao da je na pozornici) Ako
budeš i sutra tako odlično recitovala, petica ti ne gine, na časnu riječ!
VESNICA:
Nije Maro ovo za ocjenu.
MARA:
Nego za šta je?
MARKO: Za kolače!
VESNICA (dok
se svi smiju, ljutito): Ma ne, nije. To je za nastup!
NATAŠA: Za kakav nastup? Gdje nastupaš?
NIKOLA: U Zabavištu!
MARKO: U Domu penzionera!
JELENA:
Dosta vas dvojica, dosadni ste.
NATAŠA: Vesnice, pitala sam te nešto. Gdje nastupaš?
VESNICA:
Ako se uspijem kvalifikovati, predstavljaću našu školu na takmičenju recitatora nižih razreda svih osnovnih
škola ove regije. Samo ja i još dvoje recitatora viših razreda. To je sve iz našeg grada.
MARA:
Ma, uspjećeš sigurno.
JELENA: Samo nemoj, dušo, da se prepadneš pa da sve
uprskaš!
MARKO: Kao ti onda.
JELENA: Da, kao ja onda. Ni dan-danas mi nije jasno
kako mi se to moglo desiti..
NIKOLA: Niti sebi možeš to oprostiti.
JELENA: Niti sebi mogu to oprostiti.
NATAŠA:
Nemoj Jelena da se sad zbog toga sekiraš. Bilo pa prošlo, pa šta sad?!
VESNICA:
To je samo bio mali
nedostatak koncentracije.
MARA (dok svi
oduševljeno aplaudiraju): Ma, bravo, pametnice moja! Bravo!
NATAŠA:
Vidi ti moje Vesnice...
NIKOLA: Da, sad je tvoja Vesnica, a maločas samo što
je nisi šutnula... (Marku)... Je li tako, vidio si?
NATAŠA:
Pa šta, moja je sestra. Ja tako sa njom razgovaram. Mora se znati koja je starija, a koja mlađa sestra, zar ne?
S V I (sem
Nikole): Ne!
NIKOLA: Ne!
NATAŠA:
Ma pustite vi te fazone i fore. Vidjela sam vas na djelu. Nisi Jelena jedanput, predamnom, svog mlađeg brata za uho povukla ili ti Nikola, svoju
sestru za kiku. Nemojte, budite
realni. Mlađi moraju da slušaju starije.
NIKOLA
(Marku): Govori ko teta Zlata sa
trećeg sprata... (imitira, peči se)...
Vi, djeco, morate slušati starije, da bi
mlađi slušali vas kad ostarite! Tako je
to bogom dato!
JELENA:
Pa šta onda, ako sam ga i povukla za uho? Nisi ti vidjela kako mene Vlado, moj stariji brat, zna i da udari, da
mlavi, pa ja moram da ćutim.
MARA: A zašto moraš? Što ga ne tužiš mami?
MARKO:
Ili tati još bolje.
NIKOLA (Marku):
Uh, što bi ga čika Svetislav nalemao!
JELENA:
Nisam ja tužibaba.
MARKO:
Ej, stvarno, ljudi, objasnite mi nešto. Da li je tužibaba, baba koja tuži ili baba koja je tužena?
NIKOLA:
Ili baba kojoj se tuži neka druga baba jer ju
je treća baba tužila četvrtoj babi!
JELENA (ljuto):
Ja sam vam već rekla da ste dosadni, zar me niste čuli? Mogli biste se vi fino odšetati svojim kućama.
MARKO:
Ne možeš ti da nas istjeruješ iz tuđe kuće.
JELENA (ljuto):
A što ne bih mogla, pa Nataša, Mara i ja smo kao tri sestre... (Nataši)...
Zar ne?!
VESNICA: A ja? Čija sam onda ja sestra?
NATAŠA (zagrli
je jako i podigne pa pleše sa njom): Ma ti si moja jedina slatkica
sestrica. Najslađa na cijelom
svijetu.
NIKOLA:
I okolini.
VESNICA: A zar svijet ima okolinu?
NATAŠA:
Ma pusti ti Nikolu, znaš da on lupa.
VESNICA
(smije se): Kao neko lupetalo?!
NATAŠA (spusti
je): Jeste, Vesnice, a sada idi u dnevni boravak i briši prašinu, vidiš da neću stići sve sama. Opet si me
zadržala u poslu.
VESNICA: Kako sam te ja zadržala?!
NATAŠA:
Ma ne mogu sada da ti objašljvam to ti je malo komplikovano.
VESNICA: Ne moraš ništa da mi objašnjavaš, ja znam
koliko tebe mrzi da brišeš prašinu u dnevnom
boravku. Pošto si ti moja draga, najdraža, i najnajnajdraža sestra, rado ću ti pomoći i obrisaću prašinu umjesto tebe.
NATAŠA: Stani malo, gospođice. Kako to, umjesto
mene? Pazi, ako je mama rekla da kuću
sredimo mi, a to znači nas obadvije...
JELENA: Može oba, može dva al¢ ne može obadva!
NATAŠA (iznervirano,
ali pomirljivo): Dobro, nas obe... (Jeleni)...
Kako nas obe, valjda nas dvije?
JELENA: Može i nas obe i nas dvije.
MARKO: Onda može i nas trije!
NIKOLA (Jelena
ljutito krene ka njima, ustajući i spremajući se za bijeg): Može i nas četirije... Petirije!
JELENA (ljuto):
E, sad vas mi je dosta. Napolje!
MARKO (skriva
se iza Mare): Pa, napolju smo, na terasi!
NIKOLA (skriva
se iza Nataše, dok Jelena pokušava da ih uhvati): Jeste, ovo je napolju, ne može biti napoljije!
NATAŠA: Stanite! Prestanite, već jednom!... (drekne)... Dosta!... (svi stanu pa
je zbunjeno gledaju)...
Kakvi ste mi vi to školski drugovi i prijatelji, kada mi na muku pristajete? Umjesto da mi pomažete vi
mi odmažete, niste fer, na časnu riječ!
MARA: Stvarno, ljudi, nije pošteno. Evo, ja ću ti,
Naco, pomoći.
JELENA: I ja ću, veoma rado.
MARKO: Svi ćemo, šta treba da se radi?
NIKOLA: Ma, hoćemo, naravno. Samo smo se malo
zezali, nismo htjeli da te naljutimo. Izvini.
MARKO: Daj nama dvojici nešto teže, neki muški
posao.
JELENA: Ne postoji ta podjela, nema ženskih poslova
i muških poslova. To ste vi muškarci izmislili samo da biste manje
radili u kući, tako kaže moja mama.
MARA: I moja, takođe.
MARKO: Dobro, ako je tako, ja ću brisati prašinu, a
ti usisavaj tepih u dnevnom boravku.
JELENA: Ma, nemoj!?
NIKOLA (Mari):
Može, ja ću zalivati cvijeće, a ti idi baci smeće.
MARA: Ala
ste vi pametni, svaka vam čast!
VESNICA (radosno):
Onda ja ne moram ništa raditi, kad je vas toliko. Ja idem u našu sobu da još malo vježbam ovu pjesmicu.
NATAŠA: Stani malo, mlada gospođice, nećeš mi se
tako lako izvući. Možeš ići u našu sobu,
ali tamo ćeš prvo srediti svoj krevet i svoje
stvari. Je li to jasno, madmuazel?
VESNICA (nakloni
se kao pred kraljicom): Si, sinjorina!.../ode/
1. Pojava
Pređašnji, bez VESNICE
NATAŠA (viče
za njom, kao da je ljuta): Daću ti ja, si sinjorina, samo ako ne uradiš sve
što sam ti rekla!... (tiše)... Pametnica moja mala, zar nije
zlatna?
MARA: Predivna je.
MARKO: Ja vjerujem da će pobijediti na tom
takmičenju recitatora i to ne samo u ovom gradu
nego i u finalnoj, regionalnoj večeri. Vidjećete!
JELENA: Narode, dosta priče, hajde da se radi.
Vidite li koliko je sati? Nije nam
još mnogo vremena ostalo.
NIKOLA: Kada je pauza, mislim, ono, topli obrok i te
stvari? Ljudi ne znam za vas ali ja ništa
nisam jeo još od doručka, a ručak je još daleko.
MARKO: Slažem se, sa punim stomakom u nove radne
pobjede!
JELENA: Još nisu ni počeli da rade, a već im treba
pauza, lijenčine jedne lijene!
MARA: A zar postoje vrijedne lijenčine?
NATAŠA: U pravu su momci, ali ja nemam ništa za
klopu osim nekoliko kuhanih jaja u frižideru.
Mislila sam kasnije da skoknem i da nam kupim neke grickalice i sokiće. Ako hoćete, pojedite ta jaja.
NIKOLA (Obojica
se lupe po čelu): Joooj, jaja! Pa zar opet!? Toliko sam jaja pojeo da nemam hrabrosti kokoški u oči pogledati.
NATAŠA: Dobro sada ću otići da nam kupim nešto.
MARA: Predlažem da mi ne gubimo vrijeme, nego da
radimo, a poslije ćemo da pauziramo i da
užinamo.
NIKOLA (stane
mirno pred Natašu): Zapovijedajte, vaša visosti. Šta treba ja da radim?
NATAŠA: Nemoj da se zavitlavaš. Prvo usisaj dnevni
boravak, a kada Marko baci smeće, onda
ćeš sa njim odnijeti one kutije iz predsoblja na tavan. Gore ih lijepo složite
da ne smetaju.
MARKO: Kome da smetaju, miševima?
JELENA: Marko! Upozorila sam te!
MARKO: Samo pitam...
NIKOLA: Ima li svjetla gore na tom tavanu ili da
ponesemo baterije?
NATAŠA: Ima, naravno. Šalter je na zidu lijevo,
odmah do vrata, iznutra, naravno.
MARKO: Pa iznutra su žice, struja... mislim u
šalteru...
NATAŠA: Ma ne, idiote, u šalteru! Iznutra, u
prostoriji, kad uđete na tevan, to jest u tavan...
pa lijevo, na zidu...(pokazuje rukom, a
kada vidi da se Marko i Nikola smiju, pobjesni i jurne na njih; oni bježe
okolo)... Idioti idiotski, jedni, samo da vas dohvatim!
NIKOLA: Šta se odmah ljutiš, samo sam pitao da li
ima svjetla gore ili da ponesemo baterije?
JELENA: Kako ne bi bilo, pa ovo je 21. vijek.
MARKO (kao da
se čudi): Ma nemoj, zar već?! U, ala vrijeme brzo leti, a kao da je juče bio građanski rat u Americi!
NIKOLA (isto
tako): Amerika?! Šta to biješe Amerika? Da li je to nova vrsta paprike?
MARA: Dobro je momci, shvatili smo fazon, dobili ste
zadatke i sada se napokon udostojite i
krenite već jedanput na izvršenje zadataka.
MARKO (stane
pred Nikolu i zapovijeda): Mirno!... Na- li-je-vo!... Naprijed marš!... (krenu
marširajući i pozdravljajući kao vojnici)... Lijeva, desna, jen, dva! Lijeva,... lijeva,... lijeva,... lijeva,...!
JELENA: Bože, hoće li ovi momci ikada odrasti?
NATAŠA: Moja mama kaže da neće nikada i da su svi
muškarci u stvari samo mala i velika
djeca.
MARA: Neka nama njih. Ipak su to dobri drugari, zar
ne? Uvijek su tu kada nam trebaju,
a i štite nas od onih manijaka iz
5. tri.
JELENA: Ma ne kažem ja ništa, oni su OK, samo bih
voljela kada bi bili malo ozbiljniji i kada
se ne bi uvijek zezali i samo zezali.
NATAŠA: To se oni samo pred nama foliraju. Da ti
vidiš njih kada su sa nekim drugim društvom.
Tada su ozbiljni, mudri i pametni.
MARA: Nataša, srećo, šta ja treba da radim?
JELENA: I ja?!
NATAŠA: Ti ćeš, Maro, otići gore da pomogneš
Vesnici, pa ćeš poslije doći do mene u kuhinju
da mi pomogneš oprati suđe. Moram prvo da završim sa zalivanjem ovog cvijeća. Brzo ću ja.
JELENA: A ja? Šta ću ja da radim?
NATAŠA: Ti bi, Jelena dušo, mogla, kada ja završim
ovdje, zaliti cvijeće po cijeloj kući, ako
ti nije mrsko, naravno?
JELENA (izvještaćeno
radosno): Kakvi mrsko, pa ja, baš, najviše volim da zalijevam cvijeće. Mislim, mogla bih po cijeli dan i
do kasno u noć zalijevati cvijeće, na
časnu riječ!
NATAŠA: Nemamo mi toliko cvijeća. Završićeš ti to za
pola sata.
JELENA: Ne, ja stvarnio mislim...
MARA: Hajde, Jeco, nećemo valjda cijeli dan provesti
pričajući o tome ko šta voli da radi...
Idemo! /odu/
2. Pojava
NATAŠA, potom MARKO i NIKOLA
NATAŠA (počinje
da zaliva cvijeće, zvoni telefon na stoliću sa cvijećem i časopisima; prilazi.sjeda na stolicu i razgovara
telefonom sa mamom; za to vrijeme Marko i Nikola
ulaze polako iza nje i tiho ²prave
razmještaj² cvijeća,
stolica i stolova): Ej, ćao mamice, kako si mi? ... Da, da. Sve je pod kontrolom.
Vesnica je naučila pjesmicu, ja
sada zalivam cvijeće a kasnije
ću srediti i sve ostalo, kako si mi već izvolila
zapovijediti... Molim?!... Ma ne, šalim se, mamice!... Kažem da sam se samo šalila... Ne, nisi me razumjela:
nisam se šalila kada sam ti rekla da Vesnica i ja sređujemo kuću, nego sam se šalila kad sam rekla da si nam ti
to za... Molim?!... Ne, ne znam. Kakvo pile? Odakle sad pa
pile?!Nisi mi ništa rekla ni o kakvom
crnom piletu, ja... (sluša, prevrće očima, odpuhuje kao da se
dosađuje)... Dobro, shvatila sam,
nije nikakvo crno pile, nego pile iz zamrzivača... Znam, znam, treba da
ga izvadim da se odmrzne. A kako misliš
da se odmrzne? Mislim, hoću li mu ja morati trljati batake i šiju?...
Ma samo se šalim! Bože, mamice, sa tobom se čovjek
više ne smije ni našaliti!? ... Dobro. dobro, biće u redu. Jesam, sve sam zapamtila.
Ćao, mamice!... Ćao!... (vrati telefon u
džep, sagne se, negledajući da pored
stolice dohvati kantu za zalivanje cvijeća, gdje ju je i ostavila, a uzme Nikolinu ruku koji ju je podmetnuo; naglo skoči
i vrisne, a kada ugleda šta joj je sa terasom,
počne da vrišti i da se krsti. Kada svi izlete na terasu, Marko i Nikola stanu iza njih, kao da su tek i oni
stigli)... U pomoć!... U pomoć. narode!...
3.
Pojava
JELENA,
MARA, VESNICA i pređašnji
MARA: Šta ti bi, Nataša, što vrištiš? ... (ugleda stolice po terasi, pa iznenađeno stavi ruku na usta) ... Ju! Šta
to bi?!
JELENA: Je li to prošao onaj cunami, tornado ili bar
nekakav orkan? Kako to da nismo ništa čuli?
VESNICA (smije
se i plješće rukama): Bravo, sestrice, to si super napravila. Ne znam
samo da li će se mama s tim složiti kada se vrati kući?!
NATAŠA: Znam ja čije je to maslo... (gleda iza stolica)... Samo dok ih dohvatim!
MARKO: Ako tražiš nas dvojicu, evo nas ovdje, upravo
smo stigli, tačnije, dotrčali smo čim smo
čuli tvoje zapomaganje!
NATAŠA: A Nikola? Gdje je on?
NIKOLA (proviri
iza Jelene): Evo me, kad nisam vrat slomio niz one tvoje stepenice!
NATAŠA: Pa ko je,
onda, ovo napravio? Ko? Nisam, valjda, ja sama sebi to napravila?!
JELENA: A možda si se nešto zamislila i to nesvjesno
uradila. Znam ja po sebi. Ja ti tako uzmem nešto da učim i još glasno
čitam, kad nakon nekog vremena ja uhvatim sebe kako
nemam pojma o tome šta sam pročitala, nego sam se nešto zamislila o nečem petom, desetom, stotom. Bez veze, mame mi!
NATAŠA: Ma daj, Jelena, molim te, o čemu ti to
pričaš, mame ti? Nisam ja nikakva
lujka koja u neznanju nešto tako
teško napravi.
JELENA: Hoćeš da kažeš da sam ja lujka?! E, baš ti
hvala!
NATAŠA (priđe
joj): Joj, Jeco, izvini, nisam tako mislila. Oprosti mi, molim te!
MARKO (kao ozbiljno):
Ja joj nikada ne bih to oprostio! Nikada!
NIKOLA (kao
ozbiljno): Ni ja, pa da mi je sto puta prijateljica! Nikada!
MARKO (isto):
Pa da mi i krvi zatreba. Nikada!
NIKOLA (isto):
Da me na muke stave. Nikada!
MARA: Prestanite vas dvojica... (priđe Nataši)... Prvo bi trebala da se
smiriš, a onda razmisli o tome
ko ti je to mogao napraviti?!
NATAŠA: Ne znam, nisam vidjela. Zvala me je mama,
malo davila i nervirala, a onda kada sam htjela uzeti kantu da
nastavim zalivati cvijeće, uhvatla sam za nešto hladno, živo i ljigavo. Prepala sam se da je zmija pa sam skočila, a onda sam ugledala sve to, mislim ovo.
VESNICA: A, je li mama rekla šta da pravimo za
ručak?
NATAŠA: Joj, da! Rekla je da izvadimo pile iz
zamrzivača. Hajde, Veco, molim te uradi to.
VESNICA: A šta ću sa njim kad ga izvadim? Neću ga,
valjda, nosati cio dan po kući?!
MARKO: Nauči ga da leti.
NIKOLA: Daj ga mačkama.
MARA: Nije vas sramota, baš nemate ni malo
prijateljskog saosjećanja za našu prijateljicu!
NATAŠA: Neka, Maro, pusti ih, nek se zezaju samo...
(priđe im prijeteći, a oni se malo povuku)... Nemam dokaza, ali sam uvjerena da je ovo
vaše maslo!
JELENA: Ako to bude tačno, ja ću vam presuditi!
NATAŠA: Ne, niko im neće suditi. Jednostavno ćemo
zaboraviti da postojite. A sada, ako možete,
dovedite ovo u red i nazad na posao.
MARKO (klanjaju
se kao pred kraljicom): Biće kako ste zapovijedili, vaša visosti!
NIKOLA: Vaša želja je za nas zapovijed, vaše
veličanstvo!
JELENA: Opet se oni zezaju.
MARA (Dok njih
dvojica sređuju namještaj, zagrli Vesnicu): Idemo mi, princezo, za svojim poslom!
VESNICA (nakloni
se): Da vaša ekselencijo! Sa zadovoljstvom! (odu)
JELENA (pođe
za njima): Čekajte me, idem i ja! (ode)
NIKOLA (Nataši):
Evo, završili smo, pogledaj!
MARKO: Idemo mi sad, Nataša, a ti nas zovi, ako se
opet pojave duhovi. (odjure)
4. Pojava
NATAŠA i JELENA
JELENA (kad
Nataša ostane sama, vrati se i govori joj brzo, osvrćući se): Nataša, ti
znaš da ja nisam tužibaba, ali
ovo ti moram reći.
NATAŠA: Reci.
JELENA (kao i
prije): Moram ti reći da oni, ona dvojica,
ništa ne rade, ne rade ozbiljno, samo
se zezaju. Evo, dok je Nikola usisavao plesao je sa usisivačem po cijeloj sobi, a
Marko se sa kantom za smeće spuštao niz stepenice unatraške i to bez da se drži
za gelender. I to skoro da je trčao. To nije lijepo.
NATAŠA: I nije, mogu ti reći, a pored toga je i
opasno. Šta bi bilo da se spotakao i pao niz stepenice
i kičmu slomio?!
JELENA (stavi
u strahu ruku na usta): Užasno, a onda bi svi rekli da je slomio vrat zbog tvog smeća.
NATAŠA: Nije to važno, važno je da su naši drugari
vrijedni i spretni. Ne brini se ti, draga moja
zbog njih. Znaju se oni čuvati.
JELENA: Da, u pravu si. Nisam ih ja htjela tužakati,
želim samo da znaš kakvi su kada ih ti
ne gledaš. Pred tobom ne smiju. Oni se tebe boje.
NATAŠA: Zašto bi me se bojali? Šta sam ja, Babaroga,
strašilo ili nešto drugo?
JELENA: Da, ovaj ne, nisi Babaroga. Ne znam šta si,
ali te se boje, stvarno.
NATAŠA: Kako to ne znaš šta sam ja?
JELENA: Mislim, znam i šta si i ko si, ali ne znam
kako to da te se boje i zašto da te se boje?
Mislim, zbog čega te se boje?!
NATAŠA (sa
smješkom): A, to! Ti bi, valjda, htjela da se i tebe bar malo, malkice
boje, zar ne?
JELENA: Ne, ovaj da... (pokaže
prstima )... bar malkice. Reci mi, molim te, kako ti to uspijeva.
NATAŠA: Uspijeva?! Kako to misliš uspijeva? Nije to
cvijeće, pa ga ti zalivaš, a ono uspijeva,
tačnije raste.
JELENA (ljuto):
Znači, nećeš da mi kažeš?! Dobro, onda ni ja tebi neću više ništa govoriti, pa neka cijelu kuću prevrnu naopačke
skroz, na skroz! (ode)
5. Pojava
NATAŠA, potom MARA
NATAŠA (dok
ona izlazi): Pa ja nisam ni tražila da mi tužakaš naše prijatelje ... (za sebe)... Zaista je prava tužibaba, kako da je odviknem od toga?
MARA (ulazi
veselo): Koga. od čega da odvikavaš?... Stani, da pogodim!... Ili Jelenu od
tužakanja ili Marka i Nikolu od
ludarija?!
NATAŠA: I jedno i drugo, ali mi, mogu ti reći teže
pada što je Jelena tužibaba,
bolesna tužibaba, nego što su
nam drugari ludice.
MARA:
U pravu si, a šta ćemo kada je takva? Ja mislim da se to ne uči, nego se čovjek
sa tim rađa. Tužakanje je jedna
urođena bolest, mana.
NATAŠA: Ma, ne vjerujem. Ona je uvijek bila mamina
maza, pa je to sa tim i došlo.
MARA: Misliš?
NATAŠA: Pa znamo je još od obdaništa, zar ne? Uvijek
je bila pekmeza i sve je moralo biti po
njenom. Ona je morala dobiti najbolju igračku, prva je išla na ljuljašku, dobijala je najveću jabuku i sve tako,
zar ne?!
MARA: Da, a kada joj nešto ne bi bilo po volji, onda
bi se ili tukla i čupala sa drugom djecom
ili bi je stala dreka da je cijelo obdanište na noge digla. Sve bi se
vaspitačice strčale oko nje.
NATAŠA: E, a kada smo pošle u školu, onda nije mogla
tako, nego je učiteljici tužakala sve
odreda.
MARA: I kako se Marko upiškio u gaće na sred časa, i
kako je Stana na odmoru pisala zadaću...
NATAŠA:... Ili kako je, sjećaš li se... Nikola uveo
cuku u školu, da jadnik ne kisne, pa ga sakrio
u muški VC
MARA (smiju se):
To je bila ludnica! Sjećaš se kako je učiteljica vrištala? ... (imitira učiteljicu)...
"Nikola, da si smesta uzeo psa i odveo ga van škole! Jesi li razumeo? Van škole, smesta!"
NATAŠA: Da, uvijek kada je bila ljuta govorila bi
ekavski.
MARA: Znam šta ćemo! Hajde da joj namjestimo zamku,
pa da se prevari i odtužaka nekome nekoga za nešto što se i nije
desilo. Kada se jednom opeče, valjda će prestati sa tim?!
NATAŠA: Da, važi, a u to bismo mogle uvesti i njih
dvojicu, pa kada se i oni opeku, valjda
će se spametovati i uozbiljiti.
MARA: Što bi naš narod rekao ubićemo dva zeca jednim
metkom.
NATAŠA: Ovog puta su to tri zeca. Tačnije, dva zeca
i jedna zečica. Idemo da vidimo gdje su i šta rade, a onda ćemo do
samoposluge da kupimo sokiće, pa ćemo usput nešto
dobro skontati. Idemo.
MARA (izlaze
sa scene): A, šta misliš, možemo li, kao slučajno da ti kažeš
njoj da je...
7. Pojava
MARKO, NIKOLA
MARKO (prvo
malo viri, potom pažljivo ulazi, pa se okrene i mahne rukom): Ulazi, majstore,
teren je čist.
NIKOLA (ljuto):
Jesi li ih, matereti, čuo? Pa šta one misle, da smo mi levati i da ćemo dopustiti
da se sa nama tako igraju?!
MARKO: Mi smo kao ludi i samo se ludiramo, a one će
nas spametovati i uozbiljiti. One! Ma
daj, molim te!
NIKOLA: Šta to one sebi umišljaju? Šta glume? Naše
mame, možda?!
MARKO (sjeti
se): Znam, šta ćemo uraditi!
NIKOLA: Znam i ja: zalijepićemo im svako po jedan
vaspitni šamar svakoj, reći šta
već treba da im kažemo i otići
kući, a njih zaboraviti kao da i ne postoje. Kao da ih dragi Bog nikada ni dao nije!
MARKO: Ne, nećemo tako. Uradićemo baš suprotno.
Igraćemo njihovu igru.
NIKOLA: I dopustiti da nas levate i prave budale od
nas. Ma ne
dolazi u obzir! Ti možeš ako
hoćeš, ali bez mene. Ne pada mi na pamet da se glupiram i da si tako nešto dopustim.
MARKO: Moramo biti obojica inače će nas provaliti.
Skupa ćemo, pa ili po momeili po tvome.
Daj da se dogovorimo.
NIKOLA: Jeste, uvijek se dogovorimo da bude onako
kako ti predložiš.
MARKO: Nije baš tako, nije uvijek sve po mome.
Sjećaš li se kako sam prihvatio tvoj prijedlog
da skupa pobjegnemo sa matematike, neki dan? To je bio tvoj prijedlog, zar ne?
NIKOLA: Da, a sjećaš li se, možda, zbog čega,
tačnije zbog koga sam to predložio?! Zbog tebe,
naravno. Da smo ostali na tom času tebe bi nastavnik pitao i ti bi dobio keca
ko kuću. Eto, zato sam ja
predložio da zajedno pobjegnemo sa časa. I naravno da ćeš se ti sa tim složiti, jer je to u tvoju
korist, a ne u moju. Kada predložim nešto što je u moju korist, ti mi kažeš da to nema smisla, da sam sebičan i da
uvijek mislim samo na sebe.
MARKO: Dobro, pogriješio sam. Ne misliš ti uvijek
samo na sebe, nego uglavnom misliš samo
na sebe. Desi se, istina, ponekad, kad misliš i na mene, ali to je rijetkost.
Baš, što bi ono rekli, prava
rijetkost. Ali nema veze, pustimo sada to. Gledaj šta ćemo: pravićemo se kao da nismo ništa čuli i
da nemamo pojma šta se to događa, a onda, kada
se one najmanje budu nadale, naše male pametnice, mi ćemo onda, u pravom trenutku, krenuti u kontranapad i
pobijediti ih. Tako ćemo im jednom zauvijek pokazati
i dokazati ko je i koliko pametniji od koga. Jesi li me razumio?
NIKOLA (nesigurno):
Mislim da jesam.
MARKO: Kako to misliš da jesi? Jesi li me razumio
ili me nisi razumio, treće nema!?
NIKOLA: Ima.
MARKO: Šta?
NIKOLA: Ali mi još ne znamo šta su nam one to
pripremile. Kako ćemo preći u kontranapad
u pravom trenutku? Mislim, kako ćemo znati koji je to pravi trenutk?
MARKO (malo
razmišlja): Vidiš, tu si u pravu. Moramo biti obazrivi i pokušati da ih provalimo na vrijeme. U svakom slučaju
ni slučajno Jeleni ne smijemo ništa govoriti,
ona bi uprskala cijelu stvar!
NIKOLA: A i zaslužila je, brate, jednu pravu lekciju
iz lijepog ponašanja.
MARKO: U pravu si potpuno. Je li vidiš kako ja
priznam kada si ti u pravu? Evo
već drugi put u par minuta.
NIKOLA (prekrsti
se, pa za sebe): Mora da će kiša pasti!
8. Pojava
JELENA
i pređašnji
JELENA (naglo
uđe, stavi šake na kukove, malo zakrene glavu i ljuto): Zar vi, gotovani, nemate
više ništa da radite? Mislite, ako Nataša nije tu, možete da dangubite, dangube jedne?! Po pravilu, kada mačke
nema, miševi kolo vode, a?! Ovaj put, dragi moji
miševi, nije tako. Ako nema jedne mačke, tu je druga mačka.
MARKO (Nikoli):
Vidiš li ti ovdje neku mačku? Ja je ne vidim.
NIKOLA: Ne, ni ja. Ne vidim nikakvu mačku, vidim
samo nekakvu žabu.
MARKO (Nikoli):
Šta misliš, hoće li se ta žaba, kada je poljubim pretvoriti u princezu, kao u onoj bajci?
NIKOLA: Ne vjerujem da bi ti i poljubio ovu žabu, a
ni ona se nikako ne bi mogla pretvoriti u princezu. Znači, nikako!
JELENA: Za vašu informaciju, neznalice jedne, u
bajci se žaba pretvori u princa i to kada je
djevojka poljubi, naravno, lijepa djevojka. ... (Nikoli, pokazujući na Marka)... a ovo
ovdje niti je djevojka niti je lijepo, a šta je, ja pojma nemam.
MARKO: Ko mi kaže?!
JELENA (Nikoli):
A ni ti nisi ništa bolji od njega, po onoj staroj narodnoj poslovici: S kim si, takav si!
NIKOLA: Šta ti znaš o meni, kada ti pojma nemaš ko
sam ja?Znaš li ti glupsonko da je čovječanstvo
čekalo hiljadudevetstodevedesetpet godina
da se ja rodim?! I sada ti meni
te otrcane fore, s kim si takavsi. Da
nije tako sad ću ti dokazati. Evo, ti, Mara i Nataša ste nerazdvojne prijateljice, mislim ti si sa njima,
je li tako?
JELENA (malo zbunjeno
i oprezno): Da, tako je.
NIKOLA: E, pa ako je tačna ta tvoja staronarodna
mudrost, zašto ti nisi kao njih dvije, kada
si stalno sa njima?
JELENA (zvoni
telefon): Nas tri smo iste i zato i jesmo najbolje drugarice, ali ti si
glup da bi do shvatio.
MARKO: Rugala se Ruga pa joj bila druga!
JELENA (zvoni
telefon): Nikome se ja ne rugam. Šta ja mogu što je Bog mene stvorio lijepom, a tebe ne. Ni ti ni ja nismo
za to krivi, zar ne?!... (Nikoli koji hoće da digne slušalicu)... Da se nisi usudio da
digneš tu slušalicu, to možeš u svojoj kući. ali u ovoj sam ja ta koja se javlja na telefon u slučaju da
Nataša nije kod kuće!... (krene ka telefonu)... Da li ste razumjeli ili
treba da vam nacrtam?
9. POJAVA
VESNICA i pređanji
VESNICA (ulazi žurno ka telefonu): Ja ću!... (u slušalicu)... Da?!... Ej, ćao mamice kako si mi? Jesi li se umorila na poslu? Hoćeš li brzo kući?...
(malo sluša i mršti se)... Joooj, pa zar opet?!... Kada će već jedanput
da prestanu ti tvoji glupi sastanci?!... Ma
znam, ali... Reci ti njima lijepo da tebe kod kuće čekaju dva tvoja zlatna anđela i da
ti moraš pravo s posla svojoj kući. Tako im reci!... Ma znam, mamice, ali stvarno... Jeste, mamice, sredile smo
kuću, izvadili pile da se odledi i sve kako si nam
rekla... Dobro!... Dobro, mamice... Ćao!... (spusti slušalicu, pa izjuri).
MARKO: Šta ovo bi?!
NIKOLA: To ti je, dragi druže moj, tajfun.
MARKO: Tajfun?!
NIKOLA: Da, tajfun. To ti je sada protutnjao preko
ove terase pravi pravcati južnoamerički
tajfun, jedan od najbržih vjetrova na svijetu.
JELENA: A otkud ti to znaš?! Jesi li ikada vidi taj
američki tajfun?!
NIKOLA: Nisam. Mislim, jesam u filmovima, ali ga
nisam vidio onako, uživo. Bože, što mi
se opet ide u Ameriku, ne mogu vam objasniti.
JELENA: Kako to, opet ti se ide u Ameriku, pa ti
nisi nikada ni bio u Americi?!
NIKOLA: Nisam, ali mi se neki dan jako išlo u
Ameriku i danas mi se opet ide, a ne mogu.
MARKO (smiju
se obojica): Dobar ti taj fazon, moram ga zapamtiti.
JELENA: E, ja ti fazona!
NIKOLA: Pa može poslužiti da bi nasijedale umišljene
glupače!
JELENA (naduri se): Ne znam samo zašto vas Nataša i
Mara smatraju drugarima?!...
NIKOLA (Marku):
Marko, da te pitam nešto. Da li je ona tako glupa što je žensko ili je žensko što je tako glupa?
JELENA (odlazaći)
: Vi ste obični zatucani foliranti! Da znate samo, za sve ovo ću vas reći Nataši!
MARKO (idu za
njom): Ma, Jelena, sačekaj. Nije on tako mislio! Šta se ljutiš?
Jelena!... (izađe, a Nikola čim
čuje govor pred vratima sakrije se i promatra dalje šta se događa).
10. Pojava
NIKOLA, NATAŠA, MARA, potom JELENA:
NATAŠA (sa pričom počne još pred vratima, a kad uđe prilazi telefonu, dok Mara pazi na vratima): ... a
onda ćemo mi to sve lijepo ponovo dovesti u red i tako će, napokon, naša prijateljica...
MARA: Naša bolesna prijateljica.
NATAŠA: ... Naša bolesna prijateljica Jelena
shvatiti koliko je ružno tračati, a i ona
dva mangupa će shvatiti kako je krajnje
vrijeme da se prestanu glupirati..
MARA: Spremi se, evo je dolazi... (Nataša digne slušalicu okrenuta ka publici) ... Evo je, počni!... (brzo otrči do nje i sjedne leđima okrenuta ka vratima, na koja ulazi Jelena).
NATAŠA (u
slušalicu): Jeste, mama, ona je sigurno to uradila. Jelena je razbila tvoju
najdražu vaznu, onu plavu koju
ti je tata donio iz Kine. Da, jesam, u stvari nisam je ja vidjela, vidjeli su je Marko i Nikola, ali ja njima
vjerujem. Oni nisu kao Jelena obične
tračare... Dobro, mama... Hoću. mama, reći ću joj... ćao mama!... (spusti slušalicu.a
Jelena izjuri van; njih dvije pogledaše ka vratima i nabaciše jedna drugoj radosno) ... Krenulo je. Da li si
joj vidjela facu, kako je izgledala?
MARA: Samo da si je vidjela ... (pokazuje) ... Ovoliko je razrogačila oči
i zinula k'o peš. Izjurila je
ljuta kao da je juri sto đavola... (smiju
se) ... Da pukneš od smijeha!
NATAŠA (Nikola
iza njihovih leđa pokušava da se iskrade na vrata, ona ga ugleda): Uđi, Nidžo, slobodno uđi. Nisu ovo nikakvi
tajni razgovori.
NIKOLA (zbunjeno):
Nisam htio da smetam...
MARA: Ma ne smetaš, kako ćeš smetati?! Ti si naš
nerazdvojni drugar i mi pred tobom tajni
nemamo. A ti? Imaš li ti kakvih tajni pred nama?
NIKOLA: Nemam što bih imao? Nemam nikakvih tajni.
NATAŠA: Stvarno?!
NIKOLA: Mame mi!
MARA: To nije lijepo, moj Nikola, moj! Lagati i
kleti se u majku, to je nešto najružnije
što mopžemo čuti samo od vas muškaraca!
NIKOLA (malo
ljut): Nemam nikakvih tajni, na časnu riječ.
NATAŠA: A mamina vazna?
NIKOLA: Kakva mamina vazna?
MARA: Ko je nju razbio?
NIKOLA: Nemam pojma ni da je razbijena.
NATAŠA: Jelena kaže da si je ti razbio.
NIKOLA: Ko kaže? Kome kaže? Kad kaže? Laže!
MARA: Zašto bi lagala?
NIKOLA: A zašto ne bi? Pa i same znate kakva je
Jelena. Otračala bi na pravdi boga sve i svakoga,
samo da nešto trača.
NATAŠA: Nikola je, možda, u pravu. Znamo da Jelena
voli da laže.
MARA: I da trača.
NATAŠA: I da trača.
NIKOLA: Da li mi sada vjerujete da nismo mi razbili
maminu vaznu?
MARA: A zašto bi ti vjerovali? To što je Jelena
tračljivica i lažljivica ne znači da vi
niste razbili maminu vaznu... (Nataši) ... Zar ne?
NATAŠA: Naravno.
NIKOLA: Pa šta treba da uradim da bih vas uvjerio da
mi nismo razbili maminu vaznu?!
MARA: Jednostavno, pitaj Jelenu.
NIKOLA: I hoću da znaš... (krene ka vratima) ... Idem odmah!
NATAŠA (krenu
za njim): Čekaj, idemo i mi! (odu za
njim)
10.
Pojava
VESNICA, MARKO, potom JELENA
MARKO (ulazi i
sjeda na pletenu fotelju pod suncobranom):
Oh, napokon malo mira! ... (prelistava neke časopise)... Da vidimo,
šta ima ovdje.
VESNICA (utrčava
veselo I govoreći često mijenja stolice na koje sjeda): Hajde Marko, Markoni, Markice, Markarenko, da se
igramo. Čega ćemo da se igramo?
MARKO (hladno):
Igrajmo se razlaza.
VESNICA: A kako se igra razlaza? Ja se nikada nisam
igrala razlaza!
MARKO: Lijepo, ja ostanem ovdje na terasi da se malo
sunčam i odmorim, a ti ideš u svoju
sobu da pišeš zadaću, i tako se raziđemo.
VESNICA: Neću, nije to nikakva igra. Hajde da se
igramo da ja budem dama u restoranu, a
ti budeš čika konobar i pitaš mene šta ću popiti ... (sjedne, pravi se da je dama koja puši)
... Hajde!
MARKO (sjedne
pored nje): Šta ćeš popiti?
VESNICA (ljuto):
Ma ne tako, smotanko jedan smotani. Jesi li ikada vidio čika konobara? Jesi li ikada bio u kafani?!
MARKO (hladno):
Nisam.
VESNICA: Lažeš. Nije lijepo lagati djecu.
MARKO: Ne lažem. Ja nikada ne lažem!
VESNICA: Lažeš.
MARKO: Ne lažem ... Šta ti je to? ... (pokazuje u njenu ruku, koja kao da drži cigaretu) ... Je l' te to ruka boli?
VESNICA: Ma ne, to mi je cigara.
MARKO: Cigara!? Ne valja kad mala djeca puše.
VESNICA: Ja sada nisam mala djevojčica. Ja sam dama
koja sjedi u restoranu i puši dok čeka
konobara.
MARKO: A ja treba da sam taj konobar.
VESNICA: Da.
MARKO: Ne pada mi na pamet!
VESNICA: Hajde, moooolim te! Što si takav?
MARKO: Kakav, takav?
VESNICA: Takav – nikakav! Ako nećeš da se igraš sa
mnom neću ti više biti drugarica.
MARKO: Pa ti i nisi moja drugarica.
VESNICA: Pa šta sam ti onda ja?
MARKO: Ti si mlađa sestra moje najbolje drugarice.
VESNICA: Pa to je isto kao da sam ti ja najbolja
drugarica.
MARKO: U redu. Ako si ti moja najbolja drugarica
onda to trebaš i dokazati.
VESNICA (skoči):
Hoću! Šta treba da uradim?!
MARKO: Treba da ideš u svoju sobu i da pišeš zadaču.
VESNICA (duri
se i ljuto odlazi, na vratima se sudari sa Jelenom): Baš i nekakav. Da znaš
za sve ovo ću te reći Nataši!
JELENA: Hej, srušićeš me! Šta ćeš to reći Nataši?
VESNICA: Marko neće da se igra sa mnom i tjera me da
idem u moju sobu.
JELENA: Stani, nemoj da ideš. Ne može on tebe
tjerati iz tvoje kuće.
VESNICA: Nije on mene tjerao iz moje kuće nego u
moju sobu!
JELENA: Svejedno, Vesnice, nema on nikakva prava u
tvojoj kući. On je ovdje samo gost.
VESNICA: Gost k'o kost!
JELENA: Jeste, Vesnice, a sada idi u svoju sobu da
ovaj gospodin i ja nešto važno porazgovaramo. Veoma je važno i neće
biti ugodno za tvoje male uši. Hajde.
VESNICA (duri
se i ljuto odlazi): Svi me samo tjerate. Niko neće da se gra sa mnom.
12. Pojava
MARKO, JELENA
MARKO (kad
ostanu sami): O čemu ti ija imamo tako važno razgovarati?
JELENA: O vazi.
MARKO: O kakvoj vazi?
JELENA: O vazi koju je Natašina mama dobila na
poklon od Natašinog tate, kada se vratio iz
Kine.
MARKO: A zašto je Natašin tata nosio vazu u Kinu,
imaju oni tam vazi na pretek?
JELENA: Nije on nju odnio u Kinu, nego ju je donio
iz Kine na poklon svojoj ženi. Kao što
vidiš na ovom svijetu ima i kavaljera. Dakle?
MARKO: Šta? Dakle?
JELENA: Pričaj, kako sam ja razbila tu vazu?!
MARKO: Zar si je razbila? Šta ćeš sad, to je i jako
skupa vaza i, jerovatno, Natašinoj mami
draga uspomena?
JELENA (ljuto):
Nisam je ja razbila, budalo, nego si ti to izmislio!
MARKO: Pa, sad si mi rekla da si ti razbila tu vazu.
Kako sam ja mogao da izmislim, kada ne znam ni da postoji ta vaza?!
Kako, reci, kako?
JELENA: Kako?
MARKO: Ma, ne treba, glupačo, da kažeš kako, treba
da kažeš kako sam to ja izmislio?
JELENA: Kako sam to ja izmislio?
MARKO: Nemoj glumiti papagaja. Ostavi me na miru,
hoću da se sunčam i odmaram. Ne želim da se zamaram tim tvojim
glupostima. Ćao!
JELENA: Nigdje ja ne idem dok ne saznam istinu.
MARKO: Ti i istina nemate nikakve veze jedno s
drugim. Vi ste potpuno dva različita pojma.
Dobro, ako nećeš ti da ideš, odlazim ja!
JELENA (viče
za njim): Marko stani! Dolazi ovamo, smjesta! Vrati se, ovječe! ... E,
nećete vi mene prevariti! ... (prilazi telefonu) ... Malo ćete me
izviniti, mlada gospodo moja. Ja nisam ništa kriva i to treba
a se zna ... (bira broj) ...
13. Pojava
JELENA, NIKOLA, NATAŠA, MARA, potom MARKO
NATAŠA (utrči):
Stani, Jelena, šta to radiš?
JELENA: Telefoniram.
NATAŠA (prstom
prekine vezu): Vidim da telefoniraš, ali ne znam kome telefoniraš i zbog čega telefoniraš?
NIKOLA (ulazi
ljutito): Da možda ne javljaš Natašinoj mami da sam ja razbio njenu dragu uspomenu iz Kine?
JELENA: Ja je nisam razbila, što bih je ja razbila?
MARA (ušla je
za Nikolom): A što ne bi?
NIKOLA: Kako možeš pričati da smo je ja i Marko
razbili, kad je nisamo i vidjeli, a kamoli
još i razbili?
JELENA: Nikome ja ništa tako nisam pričala!
MARA: Jesi, Jelena, ti si rekla da su je njih
dvojica razbili.
JELENA (panično
se brani): Nisam ja rekla, Nataša je mami rekla da su joj Marko i Nikola rekli kako sam ja razbila tu vazu!
NIKOLA: Nikome ja nisam ništa rekao.
MARKO (ulazi
žurno): Ni ja. Mi se tim poslom ne bavimo. Nećemo Jeleniposao da uzimamo. To je njen posao.
JELENA: Molim?!
NIKOLA: Voliš otračati nego se hljeba najesti!
JELENA: To nije istina. Štaviše, to je laž, velika,
najveća laž koju sam ja čula u svom životu.
MARA: Jok, ja tračam.
NATAŠA: Oni su u pravu, Jelena. Nemoj se ljutiti.
Stvarno mnogo tračaš.
NIKOLA (fintira
kao da snima kamerom): Nasmiješite se, ovo je skrivena kamera!
MARKO (svi se
smiju dok Jelena zbunjeno gleda oko sebe): Vidiš, Jeco, kako e to kada te neko na pravdi Boga otrača, pa ti
moraš da se braniš?
JELENA (postiđeno):
Vidim.
NATAŠA: Morali smo se malo našaliti sa tobom da
bismo te izliječili d tog ružnog
običaja ... (njima dvojici) ... A vi, mangupi, kako
ste vi nali da je ovo zeza?
MARKO: Čuli smo vas kako se dogovarate, prije nego
ste otišle da kupite sokiće i grickalice.
NIKOLA: A i ja sam vas čuo kada ste maločas
isfolirale da telefonirate.
JELENA (radosno):
Znači, ti nisi stvarno maločas razgovarala sa mamom?!
NATAŠA: Ma, ne. Zar bih ja to tebi napravila?!
MARKO: Nego, šta bi sa tim sokićima i grickalicama?
NIKOLA: Da, stvarno Nataša, gladni smo k'o vukovi!
NATAŠA: Odmah ću donijeti.
14. Pojava
VESNICA i pređašnji
VESNICA (ulijeće
uzbuđeno): Nataša, Nataša, razbila
se mamina plava vaza iz Kine! ...
S V I : Šta!?!
VESNICA: Šalim se, šta vam je, samo se malo šalim?!
NATAŠA (svi
pojure na nju): Ma daću ti ja šalu, samo da te dohvatim! ... (svi izjure van).
Z
a v j
e s a
Nema komentara:
Objavi komentar